EKSKLUZIVNO: Radovan Karadžić otkriva kako je počeo rat u Bosni – Alija dobio ponudu koja se ne odbija

Šta znači trideset godina?

Bosna i Hercegovina, nova i transformisana, u skladu sa Lisabonskim sporazumom, punila bi 18. marta trideset godina, ali bez rata, rušenja, ubistava… Bila bi bogatija za nekoliko stotina hiljada građana, skoro 100.000 mladih ljudi koji su izginuli i bar dva puta toliko onih koji bi se od njih rodili, uz silne hiljade onih koji su se rasuli po svijetu. Očuvana bi bila stara, vjekovna prijateljstva i sklopljena mnoga nova. I gdje bi nam bio kraj, u sve boljoj i bogatijoj budućnosti.

Dijete koje se rodilo u martu 1992. već ima trideset godina i svoju djecu. To je gotovo polovina ljudskog života, a svakako polovina onoga zrelog i produktivnog perioda ljudskog vijeka. Veliki period za pojedinca, ali nije zanemarljiv ni za ljudsku zajednicu.

Kakva je to pamet koja nas je navukla da to izbjegnemo i prođemo sve ono kroz što smo prošli, ako smo prošli?

Iako to nije u cjelosti bila domaća pamet, plodno tle i sjeme bili su domaći i stvoreni u interesu ranijih okupacija stranaca. Ovoga puta je odlučujući bio uticaj stranog menadžmenta, potpuno nepotrebno, a sada je jasno i krajnje zlonamjerno, jer smo se mi već bili dogovorili.

Evo kako je to bilo: svakako dobri, skoro idilični odnosi među trima nacionalnim strankama pobjednicama izbora 1990, počeli su da se kvare čim smo ostvarili prvi zadatak – konačni odlazak sa scene komunističkog režima. Predstojala je još mukotrpnija promjena sistema u moderan demokratski sistem sa tržišnom privredom i neophodnom socijalnom politikom.

Zbog toga sam odmah predložio ekspertsku vladu, ali druge dve stranke to nisu prihvatile. Dok su teške sjenke secesionističkih zbivanja u Sloveniji i Hrvatskoj odjekivale i u Bosni, prve čarke su nastajale kod podjele vlasti, sa puno prevara, preglasavanja i otimačine funkcija, a naročito u sektoru unutrašnje bezbjednosti. I to je u velikoj meri bilo uslovljeno željom druge dve stranke da njihove nacionalne zajednice po svaku cijenu ostvare otcjepljenje.

U svijetu u kome se poštuju pravila, zakoni i Ustav, srpska strana bi bila u najboljem položaju – na tako krupnu promenu Ustava Jugoslavije i BiH raspolagala je pravom veta. Jednostrana otcjepljenja Slovenije i Hrvatske su bila podjednako protivustavna kao što je to konstatovao i haški sudija Antonio Kaseze. Mada je Njemačka uradila mnogo na razbijanju Jugoslavije, ipak je najveća odgovornost na tadašnjnim svjetskim hegemonima – anglosaksonskoj zajednici naroda (SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo). Ona je omogućila kršenje ne samo Ustava Jugoslavije i republika, nego i kršenje svih mogućih međunarodnih akata od Povelje UN, Helsinškog sporazuma o granicama do svih dokumenata o ljudskim, nacionalnim i građanskim pravima. Time je konačno poništila sve mirovne sporazume iz 20. vijeka, koje je međunarodna zajednica bila dužna da štiti i poštuje.

UZDA ZA SRBE

Srbi su u tome prošli najgore. Samo u 20. vijeku imali su pobjede u Prvom balkanskom ratu, Drugom balkanskom ratu, Prvom svjetskom ratu, u Drugom svjetskom ratu – i sve su te pobjede obezvrijeđene, a rezultati poništeni. Anglosaksonci su se prema Njemcima poslije Prvog svjetskog rata poneli tako da su za rezultat dobili ustoličenje Hitlera i nacizma. Neki autori su me pogrešno razumjeli (kao DŽ. Stern) da sam implicirao odgovornost Anglosaksonaca za pojavu Hitlera, a nije tako.

Hitler se uvijek može naći, ali narod koji nije uveden u očajanje neće za takvoga glasati, kako se to desilo Njemačkoj posle Prvog svjetskog rata, uvođenjem ostrakizma i nametnutim, nepodnošljivim kompenzacijama. Isti ti pobjednici nakon Drugog svjtskog rata nisu ponovili tu grešku, nego su Maršalovim planom pružili poraženim narodima pojas za spasavanje, što je za rezultat dalo opšti napredak Evrope i sveta.

Međutim, isti pobjednici Hladnog rata su ponovili onu prvu grešku i po svijetu počinili mnoga zla i zločine. Krizom u periodu od 1990. do 1999. naši zapadni saveznici su izvršili reviziju ishoda svih ovih ratova na srpsku štetu i po ukusu Hitlera i naših drugih neprijatelja. Rusija i Francuska devedesetih nisu bile u stanju da nam pomognu, a Anglosaksonci su se, bez otpora poslije pobjede u Hladnom ratu, poneli prema Srbima kao prema Njemcima posle Prvog svjetskog rata. Umjesto da integrišu svoje privrede sa ruskom i kineskom, da poslije raspuštanja Varšavskog pakta i SSSR raspuste NATO, stvore nove međunarodne pravne mehanizme i ojačaju ulogu UN, oni su odabrali suprotstavljanje, podrivanje i obuzdavanje razvoja drugih nacija što su po sebi elementi neskrivenog neprijateljstva i rata.

Kod nas „obuzdavanje“ ima jasnu nameru – nabijanje nekome uzde u zube, a onda slijedi ili nošenje tereta ili – jahanje. Kakva je to slobodna konkurencija i tržišna privreda kada se za primat ne boriš kvalitetom i cijenom, nego „obuzdavaš“ konkurenta? Kad bi seljak obuzdavao i sabotirao drugog seljaka, ako država ne bi kaznila sabotera, izbio bi rat među njima. Između sukoba i susreta (counter i encounter), oni su odabrali sukob (counter), iako bi u susretu prošli mnogo bolje, i svijet i oni sami. Tako smo na skup i bolan način saznali kako to izgleda kad „neki pobjede“ i kako im, u toj pobjedi, nestane plemenitosti i mere.

PROGLAŠENJE RS

Ali da se vratimo na početak.

Dobri odnosi između tri stranke pobjednice izbora u Bosni 1990. trajali su sve dok nismo ostvarili pobjedu. Zaoštravanje u raspodjeli vlasti i u službama prisile (državne sile) odmah je pokazalo svoju svrhu, jer su te službe mogle i morale da spriječe naoružavanje i organizovanje nelegalnih snaga. Dok su naši razgovori i dalje trajali, muslimanska elita se sve više grupisala oko MBO koju su vodili Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović.

Oni su uz podršku Alije Izetbegovića u ljeto 1991. predložili „istorijski srpsko-muslimanski sporazum“ koji smo mi zdušno prihvatili, ali su napetosti i dalje trajale na osnovama sitnih prevara iz krupnih razloga – priprema za jednostranu secesiju.

Početkom septembra 1991, u skupštini BiH usvojen je zaključak da na najvažnijim pitanjima sudbine BiH neće biti nadglasavanja što je bila potvrda ustavnih odredaba.

Međutim, SDA je povukla podršku srpsko-muslimanskom sporazumu i Zulfikarpašića izložila žestokoj kritici zbog „izdaje i šurovanja“ sa Srbima, a već 15. oktobra je Ustav sasvim pogažen nelegalnim produžavanjem prethodno već zaključene sjednice i izglasavanjem Deklaracije o nezavisnosti bez prisustva i protiv Srba. Tada počinje konferencija o BiH u okviru konferencije o SFRJ pod vođstvom lorda Karingtona i ambasadora Žozea Kutiljera.

Nekako u to vreme Izetbegović se vratio iz Njemačke i potiho nam saopštio da je u Evropi dobio ponudu koju ne može da odbije. Tog 15. oktobra suspendovan je Ustav BiH sa ciljem da se potvrdi da Bosna hoće da bude nezavisna, bez obzira kako se do tog stava došlo.

Konferencija je obratila pažnju na dešavanja u Bosni tek kada smo mi formirali Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini kao jedinu moguću odbranu u situaciji kada je zajednička skupština postala oružje protiv nas. Suspendovano je djelovanje institucija i otvoren prostor za vaninstitucionalno djelovanje što su zaključili i muslimanski intelektualci Rasim Kadić i drugi.

Ulazak Bosne u konferenciju donio je značajne promjene. Samo zlonamjerni ne bi htjeli razumjeti da je to što su Srbi hteli opravdano i pošteno, jer bi isto dobila i druga dva naroda. Na dominaciju niko nema pravo! Sve dok jedna od strana na ostatak sveta gleda kao na neraspoređeni ratni plen, nemamo se čemu nadati.

Zamislimo da taj plijn dobije, samo za sebe, strana koja ga želi? Šta onda slijedi?

Robovanje cijelog ostatka svijeta. Tada porobljeno čovječanstvo ne bi moglo biti ni potrošač proizvoda tog totalnog hegemona – da bi bio potrošač, narod bi morao nešto da proizvodi. Jasno je da je perspektiva bila samo u razgovorima, ali međunarodna zajednica je više poštovala novostvoreno stanje na terenu svesno ignorišući pravne osnove toga stanja.

Odlukom Srbije i Crne Gore da formiraju SRJ ostali smo bez snažnog oružja legaliteta Jugoslavije. Ostala nam je posljednja odbrana – odbrana naših prava po Ustavu BiH. Zato je formiran parlament Srba u BiH i to je odmah uozbiljilo faktore u evropskoj zajednici, no SDA je nastavila da gura ka nezavisnosti na talasu inercije priznanja Slovenije i Hrvatske u kojoj je rat tek završen. Nastavljajući djelovanje protiv Ustava i bez srpskih predstavnika, SDA je 19. decembra službeno zatražila nezavisnost. To nas je nateralo da proglasimo svoju Republiku, što je imalo sasvim konkretan i praktičan uticaj na Badinterovu komisiju i cijelu evropsku zajednicu da ozbiljnije shvate poziciju Srba i intenziviraju pregovore.

VJEŠTI KUTILJERO

Na ovakvu godišnjicu red je da se pomenu glavni posrednici u razgovorima i pripremanju Lisabonskog sporazuma i izuzetne ličnosti. Lord Karington je bio jedna živopisna ličnost, spontan i duhovit više nego što je uobičajeno za englesku aristokratiju, sa velikim iskustvom u diplomatiji. Bez obzira na ishode, on nije mrzio Srbe i to je pokazivao nijansama koje je trebalo pratiti. On nam je prvi saopštio nekoliko stvari koje smo kasnije često susretali, kao: „znamo da su Srbi u pravu, ali postoje nove realnosti“. Kao da nam je prebacivao zašto i mi ne pravimo „nove realnosti“ na terenu. I otkrio nam je da će Evropska zajednica „po ubrzanom postupku priznati otcepljenje republika da bi se spriječilo da Srbi diktiraju događaje“. Stari lisac nije sasvim sakrio ironiju u svojim rečima.

Pod njegovim vođstvom je radio i prvi kartograf RS Henri Darvin. Njegov doprinos je ogroman – on je prvi kartografski utvrdio da se Bosna može reorganizovati u tri autonomna entiteta. To je ona prva mapa BiH proizvedena u okviru konferencije, na kojoj je trebalo raditi u pogledu putnih komunikacija i privrednih celina, kako je i bilo predviđeno sporazumom. Imali smo namjeru da i Darvina odlikujemo za doprinos miru, ali je on, nažalost, ubrzo preminuo. Konačno, glavni posrednik je bio portugalski diplomata Žoze Kutiljero, koji je za nas bio najveće i najprijatnije iznenađenje. Pored pregovaračkih i diplomatskih vještina i uvažavanja strana, vidjelo se i izuzetno obrazovanje ovog ambasadora. Profesor Koljević je imao običaj da u razgovorima citira Šekspira, pa je bilo pravo iznenađenje kad je i ambasador Kutiljero nastavio da napamet citira ono što je Koljević započeo. Radovao se svakoj i najmanjoj saglasnosti među nama, pregovaračkim stranama. Da nije odbačen već usaglašeni Lisabonski sporazum, vjerovatno bi lordu Karingtonu, ambasadoru Kutiljeru i njihovom timu bila dodeljena Nobelova nagrada za mir. To bi bilo zasluženo.

Kada smo svi izrazili saglasnost sa osnovama Lisabonskog sporazuma i spremnost da dovršimo mape, ja sam u svojoj velikoj naivnosti dao egzaltirane izjave medijima kako je ovo veliki dan za BiH, kako su i BiH i mir spaseni, a što su dobronamjerni novinari poput Dejvida Bajndera objavljivali kao dokaz srpske odanosti miru. Svi pomenuti su već pokojni i neka Bog da njihovim dušama pravedan mir.

CIMERMAN

Prema ranijem dogovoru otišao sam u Beograd na sastanak sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem i ambasadorom SAD Vorenom Cimermanom, odvojeno. Cimerman se sreo sa mnom u dogovoreno vrijeme. Kad sam izložio suštinu onoga što je dogovoreno, zapazio sam kod ambasadora Cimermana ne samo odsustvo oduševljenja kakvo sam ja imao, nego čak i nezadovoljstvo.

– Meni se čini da je ovo komadanje.

– Nikako – odgovorio sam, prebacujući sebi da nisam dobro predstavio sporazum.

– Nikako, daleko je više komadanje Jugoslavije, jer nema sporazuma, a imali smo ratove. U Bosni smo se dogovorili o unutrašnjoj reorganizaciji i nema rata.

– Svejedno, meni to izgleda kao komadanje.

Ostatak razgovora je beznačajan, jer sam ja odustao od ubjeđivanja ličnosti koju samo kurtoazno informišem, iako nije učesnik pregovora. Dogovorili smo se da se vidimo i u Sarajevu kad Cimerman dođe u posetu. Do izlaza iz ambasade duž hodnika i stepenica, pratio me jedan od srednjih službenika ambasade koji je odlično govorio srpski i studirao je kod nas, čak i u Banjaluci. Nevažno ćaskanje završilo se na samom izlazu njegovim pitanjem:

– Hoćete li videti Miloševića?

– Svakako. Da i njemu objasnim sporazum.

– Treba da znate da će on… biti ubijen – rekao mi je Amerikanac.

Zapanjio sam se i upitao:

– Šta? Ko će ga ubiti – pitao sam, propuštajući da upitam zašto.

– Ubiće ga Si-Aj-Ej (CIA).

– Šalite se. Pa vi to ne radite – rekao sam.

– Mi ne, ali neke službe i operativci… Uostalom, vidjećete – odgovorio je.

Već sam bio napolju, preneražen, ali odlučan da se saberem i razmislim. Sabiranje je bilo munjevito. Nije me upozorio da mu ne kažem, iako nas je u to vreme morao smatrati saveznicima. U to vrijeme još uvek nismo imali sukobe, osim nekih razlika u pogledima.

Dakle, želi da mu ja to kažem. Zašto? Da time uslovi i moje i njegovo ponašanje. Ako zaista hoće da ga ubiju, neizbježno će ubiti i mene. Prije nego što progovorim, jer takva se tajna ne govori ni Miloševićevom neprijatelju. Takođe, on ne može znati da ja ovo neću reći nekome drugom ili ostaviti napismeno da se objavi ako se to desi. Pri tome, sve to mi je ispričao na stubištu, koje niko ne snima, tako da bi ako se to ne desi lako demantovali. Jedini zaključak je bio – to se neće desiti, a svrha je da mu ja kažem i da to utiče i na njegovo i na moje ponašanje i na međusobno poverenje, jer predsednik Milošević ne bi mogao vjerovati Srbinu kome jedan Amerikanac poverava takvu strašnu tajnu. Moja odluka je – to neću reći nikome – čak ni Jovici Stanišiću, jer bi on morao da zabilježi i prosledi… čak ni svojoj ženi da se ne zabrine. Ovo prvi put saopštavam.

RUSIJA I KINA

Kas je nakon par dana Cimerman posjetio BiH, nije se sastao sa sve tri strane zajedno nego odvojeno. On i ja smo otišli u jedan poznati ugostiteljski objekat u centru grada, jer je meni bilo važno da to ne bude nešto skriveno. O sporazumu skoro da i nismo ništa govorili, osim što je Cimerman ponovio svoj stav da je to rješenje loše i da može biti loš primjer drugima. Kako dogovaranje može biti loš primjer, pomislio sam, ali nije bilo koristi od ubeđivanja. Rezultat te njegove posjete i susreta sa Izetbegovićem videli smo već 24. marta kada je SDA objelodanila da sporazuma neće biti. Kasnije je, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, koji je skoro isti kao Lisabonski sporazum, Cimerman javno priznao da je „ambasada bila protiv toga sporazuma … tj. ja“ i dodao “ izgleda da taj sporazum i nije bio tako loš“.

Vijekovi učenja i iskustava ne znače ništa. Toliko velikih hegemona iz prošlosti je propalo ili se smanjilo na prirodnu veličinu svoje nacionalne države. Postavlja se pitanje gdje je kraj. Postavlja se pitanje šta bi značila pobjeda hegemona i uspostavljanje jednog trajnijeg hegemona nad cijelim svijetom. Perspektiva takvog robovanja nije nemoguća i u tom svijetlu izgleda kao da je ljudska vrsta u celini precjenjena. Kao da je precjenjena i sloboda i kao da je nepristojno u takvom svijetu poželiti slobodu, dakle poželiti opstanak.

Koliko bi to trebale da budu male Rusija i Kina da bi zapadni svijet bio spokojan i srećan, kada je njima i Srbijica prevelika. Mali i slobodarski narodi imaju mnogo razloga za oprez prema raznim internacionalama, jer Srbi još ne mogu da se riješe bijede koju im je nametnula Kominterna, a ni Vatikanska internacionala nije bila „srboljubna“.

SAD su sebi dozvolile rasizam koji je priznao Zbignjev Bžežinski kada je rekao:

– Komunizam gotov. Na redu je pravoslavlje!

Antitruski i antipravoslavni sentiment Bžežinskog, koji potiču iz Evrope, postali su temelj američke politike kod nekoliko predsjednika. Kako su to SAD sebi dozvolile?

Obuzdavanje i sabotaža prirodnih potencijala jedne zemlje-nacije, morali bi biti inkriminisani bar koliko i svaka druga nelojalna konkurencija, samo još strože jer je to akt rata. Austrougarska je pred Prvi svetski rat povela Carinski rat protiv Srbije. Više od cijelog vijeka kasnije gledamo isti scenario kao da svet za to vreme nije naučio ništa.

Zemlje koje se ponose svojim poslanjem da šire i čuvaju demokratiju i slobode, teže da zaposednu cijeli svet. Šta bi radile kada bi u tome uspjele? To ni maštoviti pisci ne bi mogli da nam dočaraju, a mi se nadajmo da nećemo saznati.

NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

UNAPREĐENJE SARADNJE DVA HRIŠĆANSKA NARODA: Patrijarh Porfirije razgovarao sa Trampovim savjetnikom

NJEGOVA svetost patrijarh srpski Porfirije razgovarao je danas u Beogradu sa pastorom Markom Bernsom, savjetnikom za duhovna pitanja predsjednika SAD Donalda Trampa.

„SAMO PO DJECI VIDIMO KAKO GODINE PROLAZE…“ Dodik podijelio fotografiju sa malom Bogdanom, svojim kumčetom (FOTO)

PREDSJEDNIK SNSD-a Milorad Dodik objavio je fotografije sa djevojčicom Bogdanom, svojim kumčetom.

VREMENSKA PROGNOZA ZA NAREDNE DANE: Dolazi nam znatno prijatnije vrijeme

NAREDNIH dana u našem regionu znatno prijatnije vrijeme bez jake ljetne vrućine, u najavi novo osvježenje.

DODIK ČESTITAO DAN NEZAVISNOSTI TRAMPU: Vaša zemlja je prešla značajan i istorijski put

MILORAD Dodik uputio je čestitku američkom predsjedniku Donaldu Trampu povodom Dana nezavisnosti SAD - 4. jula, ističući da su Srbi, koji žive širom zapadnog Balkana, uvijek cijenili slobodu, snagu i nezavisnost SAD, kao i pomoć koju su im one pružale, te da ne treba zaboraviti to prijateljstvo.

DNO DNA PRAVA, MORALA I STRUKE: Minić o sramotnoj odluci Ustavnog suda BiH

DANAS je krnji Ustavni sud BiH zabio posljednji ekser u mrtvački sanduk nečega što se zove pravni sistem BiH, rekao je predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić.

BANJALUKA SE ZADUŽUJE ZA OBNOVU GRADSKOG GRIJANJA: Skupština grada donijela odluku o kreditu od 5 miliona evra

SKUPŠTINA grada Banjaluka danas (03. jula) je usvojila Prijedlog odluke o zaduženju Grada kod Evropske banke za obnovu i razvoj za rekonstrukciju i modernizaciju toplovodne mreže.

NAKON SVJEŽEG JUTRA, TEMPERATURE RASTU: Detaljna vremenska prognoza za subotu

U Republici Srpskoj i Federaciji BiH sutra se očekuje sunčano i toplo vrijeme uz malu do umjerenu oblačnost.

NIJE MU USPJELA BLOKADA OTVARANJA NOVOG GRANIČNOG PRELAZA: Zijad Krnjić napustio Bakira

ZIJAD Krnjić, član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, napustio je Stranku demokratske akcije (SDA) i pristupio Stranci za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) Semira Efendića.

ZDRAVSTVO U BiH U NAJVEĆOJ KRIZI IKADA: Ljekari u cijelom kantonu najavili kolektivni otkaz!

LJEKARI i stomatolozi u Livanjskom kantonu najavili su da će u ponedjeljak, 6. jula, kolektivno podnijeti otkaze zbog niskih plata.

DODIK SE OBRATIO NACIJI: „Pozivam Srbe iz Srpske i Srbije…“

MILORAD Dodik istakao je da su srednje Podrinje i Birač trajni simbol ogromnog stradanja srpskog naroda, te da je od velikog značaja da srpske žrtve ne budu zaboravljene i ukoliko mi, Srbi, ne budemo odlučni i istrajni da nastavimo obilježavanje tragičnih datuma iz naše istorije niko drugi to neće učiniti.