„ABU HAMZA“ NA MRAKOVICI?! Zoran M.Kos za Novosti

Foto: Ustupljena fotografija

Njegov tekst prenosimo u cijelosti

Dok ispijam prvu jutarnju kafu i razmišljam o dobrom espresu iz Draškove „Metakse“ u Laktašima (gdje sam pio odličnu kafu mnogo prije nego što je sve ovo postalo „monumentalno“ njegovom kupovinom istoimenog hotela na Mrakovici), prebiram po mislima kako velike istorijske igre lako stanu u jednu običnu čaršijsku stvarnost. Stare navike iz kafane lako prerastu u velike građevinske poteze, ali ključ je u tome da u tim potezima ne izgubimo dušu.

Najnoviji medijski izvještaji kažu da je za kupovinu objekta i pripadajućeg zemljišta interesovanje iskazala kompanija sa sjedištem u Sarajevu, čiji su vlasnici arapskog porijekla (Abdul Vahid Alzaruni Mohamed Abdul Rahim). Ovo prenosim, ali ostavljam i razumnu rezervu: u predvečerje izbora nemoguće je sa sigurnošću potvrditi da nije riječ o medijskom spinu. Ali, čak i da jeste tako, na Mrakovici je već sve postalo „monumentalno“: i propali hotel, i istorijska nebriga. Vrh ove stradalne planine već uveliko živi svoju izobličenu, estradizovanu stvarnost, čiji je prvi ciklus počeo još pod Brozom kroz projekat „istorijske šume“.

Umjesto tišine koja priliči biblijskom stratištu, danas nam se sa vrha Krajiške ljepotice nude priče o, nekad  teniskim terenima, danas o zimskom turizmu. Kozara se ubrzano pretvara u komercijalni park, gdje su kosti mučenika prekrivene asfaltom, adrenalinskim sajlama i privatnim posjedima. Postali smo u svemu nalik na sopstvene progonitelje iz istorije. Taj famozni „Abu Hamza“, bio stvaran ili plod spina, ogoljena je dijagnoza našeg društva: precizna vizuelna maketa onoga što nas čeka kada sveti prostor pamćenja svedemo na kvadratne metre nekretnine na prodaju. To će biti konačni dokaz da će tamo gdje nema srpskog krsta i zvona vrlo brzo odjeknuti tuđi ekonomski interes, pretvarajući kozarsku goru-grobnicu u obično zabavište. Naša administracija mora shvatiti: Kozara je mnogo više od planine kojoj nedostaju kreveti; ona je kolektivna rana i zavjetno mjesto.

Kružni tok oko Patrijarhovog krsta

Poseban vrhunac ovog „nacionalnog“  teatra apsurda predstavlja sudbina drvenog krsta koji je na Kozaru lično donio blaženopočivši Patrijarh Pavle, o Mitrovdanu ratne 1993. godine. Za razliku od modernih, bezdušnih krstova od inoksa i rosfaja koje danas podižemo širom Srpske jer ne rđaju i traže nula brige, Patrijarhov krst je bio istesan od živog drveta. Kao takav, zahtijevao je pažnju, ljudsku ruku i budno čuvanje duhovnog pamćenja. Izgleda da je podizače tih savremenih, nerđajućih krstova neko ubjedio kako im je upravo tim metalnim sjajem unaprijed zagarantovana „večnost“. Znam ja lično jednog takvog „ktitora“ i „krto polagača“ koji je ubijeđen da se Carstvo Nebesko kupuje garantnim listom za rosfaj (o njemu i drugu Šoši drugi put).

Patrijarhov drveni krst je zahtijevao živu žrtvu. Umjesto brige, oko ovog svetog simbola danas leži hladan asfalt, a krst je zarobljen i ograđen unutar običnog saobraćajnog kružnog toka. Naddjenuli smo mu  i lepo administrativno ime „Spomen-krst na Mrakovici“ i time uspješno umirili sopstvenu savjest, ali i zabetonirali domet pravoslavne duše ovog naroda na Kozari. Zato se tu najčešće čuju estradna pjesma i turistička graja. U tom prostoru, stari stih „Plaču gore i visoke jele, nema Šoše ni Mećave Pere” zvuči tek kao daleka, izgubljena opomena pred hladnim betonskim vertikalama spomenika Dušana Džamonje. Ova prijetnja dolazi iz zastrašujuće činjenice da smo kao narod duhovno rasuti, da sve pretvaramo u folklor i da gubimo osjećaj za sveto i tragično.

Od Donje Gradine do Mrakovice: Jedan isti Spasovdanski zavjet

Pitanje jasenovačkog stratišta u Donjoj Gradini i podizanja Hrama Spasa na Krvi na Mrakovici nije pitanje običnog građevinskog projekta, niti spor oko bilo koje nadležnosti i jurizdikcija ili birokratskih nadležnost. Ovdje je riječ o čisto egzistencijalnom8čitaj:ćivotnom pitanju>!) pitanju: da li smo mi danas još uvijek narod koji je u stanju da razumije duboki, duhovni smisao Spasovdana i Vaskrsenja i duše pravoslavne?

Ovdje moram pomenuti moju raspravu sa jednim poznanikom, rodom iz Donje Gradine, čovjekom potpuno svjetovne orijentacije(čitaj.čistokrvni komunista!), kome se duhovnost svela samo na krsnu slavu radi pečenice i odmora. Ipak, kaže on prije neki dan: „Vidiš li ti da je došlo vrijeme da se ne podižu grobljanske crkve nigdje, niti kapele i zvonici, ali zato podižete velelepne hramove?“ Savremene svetinje naziva „poslovnim crkvama“. Ogrezli u sitni materijalizam, izgubili smo kompas da razgraničimo molitvu od biznisa.-kaže on meni.Treba priznati i to da je njegov blizak rošak podigao krst na mjestu porušenog hrama u Donjoj Gradini.

Dok je situacija oko Donje Gradine potpuno čista, jer se istorijski pravoslavni hram Vaznesenja Gospodnjeg, koji su ustaše porušile u proljeće 1942. godine, mora obnoviti na svojim autentičnim temeljima, za sam vrh Kozare, Mrakovicu, ja lično nudim i predlažem potpuno novo, programsko i arhitektonsko rješenje.Naglasno razmišljam.

Moj prijedlog ima za cilj da ispravi decenijski duhovni nemar kroz izgradnju Hrama Spasa na Krvi, tradicionalne potkozarske-krajiške crkve brvnare podignute na kostima mučenika, negdje u šumi ispod spomenika (za koju mi je, na moj prijedlog, ilustraciju uradila vještačka inteligencija).

Upravo u ovom vakuumu našeg zaborava dešava se najopasniji scenario po ulasku stranog kapitala u srce naše epske tragedije. Najava prodaje devastiranog hotela otvorila je kompleksno pitanje u kojem se sukobljavaju zakoni slobodnog tržišta i zaštita identiteta. Gradonačelnik Prijedora Slobodan Javor opravdano insistira na transparentnosti, ističući da ekonomski kapital ne može imati prednost nad kulturom sjećanja. Izjavljujući da nacionalnost investitora nije važna već njegova namjera, on pokušava otkloniti optužbe za netrpeljivost, ali upozorenje od „izvrtanja istorije“ jasno implicira strah od revizionizma. Ova oštra retorika u medijima ima dvije oštrice: stvaranje institucionalnog pritiska na stečajne upravnike, ali i uspješno preusmjeravanje javnog fokusa sa ranijih pitanja o korupciji i planovima za otkup hotela državnim novcem. Ovaj slučaj dokazuje da komercijalne transakcije ne mogu biti posmatrane kroz čistu ekonomsku prizmu ukoliko zadiru u prostore kolektivne traume.

Zašto baš „Spas na krvi“ i zašto crkva brvnara?

Čuvena Crkva Spasa na Krvi u Sankt Peterburgu podignuta je na tačnom mjestu gdje je prolivena krv cara Aleksandra II, obuhvatajući tačan kvadrat pločnika na kome je vladar pao, izolujući ga unutar same crkve kao najveću svetinju. Naziv „na krvi“ označava da je hram ujedno i grobnica i sveti oltar na kome počivaju mučenici. Taj hram je podignut i kao velika arhitektonska ispravka i povratak sopstvenoj pravoslavnoj duši, nasuprot ranijem uticaju zapadnoevropskog klasicizma (poput vitraža u Isakijevskom saboru). S obzirom na to da danas i mi imamo vitraže u hramu u izgradnji u Potkozarju-Knešpolju, možda bismo i mi trebali razmisliti o ovom ruskom istorijskom zaokretu.

Ako je moćni Petrograd morao da podiže otklon prema tuđim rješenjima da bi zaštitio krv jednog jedinog vladara, šta je dužna da uradi naša nacionalna i duhovna elita za goru-grobnicu na kojoj je tokom Ofanzive 1942. godine mučenički postradalo preko 68.000 nevinih srpskih civila i djece?

Umjesto pukog kopiranja tuđih rješenja i savremene prakse izgradnje bezdušnog inoksa, betona i kamena, ja duboko vjerujem i predlažem da budući Hram Spasa na Krvi na Mrakovici bude izgrađen kao tradicionalna crkva brvnara, za šta nudim tri ključna argumenta:

Autentičnost Potkozarja i Krajine

Ovaj region je prepoznatljiv po čuvenim crkvama brvnarama (Marićka, Jelićka, Javorani, Romanovci…). One su izvorni, mučenički krik našeg naroda iz vremena otomanskog ropstva.

Prirodni sklad sa planinskim pejzažem

Na šumovitom vrhu Kozare zlatne kupole vizantijskog stila djelovale bi vještački i nametnuto.Bili bi jednako „monumentalni2 kao i komunisti. Drveni hram, izgrađen od izvornog kozarskog hrasta ili jele, u potpunosti bi disao sa planinom kao organski spomenik.

Skrušenost nasuprot betonskoj monumentalnosti

Na mjestu ovakve narodne tuge, grandomanski hramovi djeluju napadno. Jednostavna, skrušena crkva brvnara svojom bi toplinom i mirisom drveta odisala istinskim vjerskim mirom i tišinom.

Jedna brvnara protiv standarda administracije

Ja mislim i uvjeren sam da je za ovaj korak krajnje vrijeme.

Prostom građevinskom računicom dolazi se do podatka da ukupna cijena izgradnje kompletne tradicionalne crkve brvnare sa svim unutrašnjim radovima i malim zvonikom iznosi manje od prosječne vrijednosti jedne jedine luksuzne limuzine kakve danas uobičajeno opslužuju savremenu administraciju, kako svjetovnu tako i duhovnu.

Dok se za nabavku službenih vozila sredstva pronalaze preko noći, bez javnih rasprava o opravdanosti, izgradnja jedne skromne brvnare nad kostima mučenika košta koliko i ta jedna limuzina. Došli smo do tačke u kojoj se komfor jedne generacije administratora vrednuje više od vječnog pomena predaka. Ovaj duboki nesklad vraća nas na asketsku misao Patrijarha Pavla koji je, gledajući luksuzne limuzine ispred Patrijaršije, tiho izustio: „O, moj Bože, šta bi tek ovi ljudi vozili da se nisu zakleli na skromnost?“

Trideset godina kasnije, ova gorka opomena doživljava svoj vrhunac. Novca za status i luksuz ima u izobilju, ali nedostaje duhovne osjetljivosti i stida koji je na Mrakovicu 1993. godine  donio skromni drveni krst.

Zajednička suza Potkozarja

Jedan ovakav drveni Hram Spasa na Krvi postao bi zajednička suza čitavog Potkozarja. Zvuk zvona sa Mrakovice bi se valjao niz planinske padine i poslije osam decenija čekanja konačno opojao sve one naše pretke koji su ostavljeni po jamama bez groba. Unutrašnjost ove brvnare ne bi imala klasičan i hladan ukras, već specifičan živopis: tradicionalni svetitelji isprepleli bi se sa autentičnim motivima Kozarskog zbjega i majkama sa djecom u naručju. U tom prikazu naše epske tragedije ne smije biti mjesta za bilo kakvo socijalističko uljepšavanje i ideološki kič karakterističan za režirani objektiv Žorža Skrigina. Unutrašnjost hrama mora da svjedoči stvarnu, ogoljenu i strašnu istinu.

Centralne saborne Svete liturgije služile bi se u dane hramovne slave i prevashodno u danima oko Svetog proroka Ilije, kada je potkozarska zemlja najsilnije krvarila pod ustaškim nožem, kao i na dan Svetih novomučenika jasenovačkih. Tako bi se nekadašnji sekularni prostor izletišta, estrade i zabave trajno preobražavao u živo zavjetno mjesto srpskog pamćenja, neprestane molitve i narodnog pokajanja.

Molim se dragom Bogu da sam na dobrom putu i da ispravno razmišljam. Osjećam duboku potrebu da ove misli i zebnju podijelim sa javnošću koja mi je jedina uzdanica. Molitveno se nadam da će nam blagost praštanja biti štit, a strogi poredak i hrišćanska disciplina jedini siguran putokaz ka Vaskrsenju. Vjerujem da se upravo u tom neraskidivom spoju milosti i podviga izgrađuje novi, zavjetni čovjek.

Stoga se iskreno nadam da će naši pastiri, arhipastiri- duhovne vođe prepoznati ovu zavičajnu brigu kao vapaj, a ne kao napad. Molim ih da oproste meni grešnom i malenom pred Bogom dragim, jer njihovu riječ i pouku uzimam kao najdragocjeniji hrišćanski orijentir. Ja svoje rekoh.

NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

STUPIO NA SNAGU NOVI ZAKON U SRPSKOJ: Posredstvom Fonda dječije zaštite, lakše do prava na alimentaciju

POSREDSTVOM Fonda dječije zaštite, lakše do prava na alimentaciju. Zakon o privremenom izdržavanju djece prije nepunih mjesec dana stupio je na snagu, a na adresu Fonda pristigao je već značajan broj zahtjeva za ostvarivanje ovog prava. Cilj je zaštita prava djece i kažnjavanje roditelja koji ne plaćaju alimentaciju.

USVOJEN BUDŽET INSTITUCIJA BiH: Najveći dio novca ide za uvećanje plata

DOM naroda Parlamentarne skupštine BiH usvojio je danas u hitnoj procededuri budžet institucija za 2026. godinu, u iznosu milijardu i 580 miliona maraka, što je povećanje od 10 miliona u odnosu na prošlogodišnji, a ne 500 miliona, kako su čulo tokom rasprave. Za servisiranje spoljnjeg duga predviđeno je milijardu i 11 miliona.

„U OVAKVIM TRENUCIMA VAŽNO JE DA POKAŽEMO DA GRANICE NE POSTOJE“: Minić ponudio pomoć Vlade ambasadoru Francuske u BiH

PREMIJER Republike Srpske Savo Minić ponudio je pomoć Vlade Republike Srpske ambasadoru Francuske u BiH, povodom požara koji je zahvatio ovu zemlju.  

DUGE KOLONE PUTNIČKIH VOZILA: Kolaps na granici sa Hrvatskom i Crnom Gorom

DUGE kolone putničkih vozila čekaju na graničnim prelazima sa Hrvatskom i Crnom Gorom.

BANJALUČANI POKRENULI ONLAJN PETICIJU: Traže povrat novca za vodovodne priključke

GRAĐANI Banjaluke pokrenuli su onlajn peticiju zbog odluke Grada da se novim korisnicima omogući besplatan priključak na vodovodnu mrežu.

NESVAKIDAŠNJI PRIZOR: Morske kornjače doplivale do obale u Neumu i oduševile plivače (VIDEO)

U NEUMU u Bosni i Hercegovini ovih dana snimljen je prizor koji se ne viđa često. Dvije morske kornjače plivale su tik uz obalu, na oduševljenje kupača i prolaznika koji su ih posmatrali s pristojne udaljenosti.

VREMENSKA PROGNOZA ZA UTORAK: Sutra pretežno sunčano, u ovim krajevima moguća kiša

U REPUBLICI Srpskoj i Federaciji BiH sutra će preovladavati sunčano i toplije vrijeme, dok je samo ponegdje na jugozapadu i jugoistoku uz dnevni razvoj oblačnosti moguća kratkotrajna slaba kiša.

POVODOM POGIBIJE PET PLANINARA IZ ZENICE: Sutra Dan žalosti u FBiH

U FBiH sutra je Dan žalosti zbog tragične smrti pet planinara iz Zenice na planini Elbrus u Rusiji, odlučila je federalna Vlada na telefonskoj sjednici.

NEMA KVORUMA: Prekinuta sjednica Doma naroda PS BiH

PREDSJEDAVAJUĆI Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragan Čović prekinuo je današnju redovnu sjednicu jer nema kvoruma budući da se poslije pauze tri delegata iz reda srpskog naroda, koji dolaze iz SNSD-a, nisu pojavila na sjednici.

KOVAČEVIĆ: Za Srpsku važno da je budžet BiH u suštini smanjen, a da su povećane samo plate zaposlenih

SRPSKI delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Radovan Kovačević rekao je da je SNSD-u stalo do toga da najveći dio ovogodišnjeg budžeta institucija BiH ide za uvećanje plata zaposlenih u zajedničkim institucijama BiH.