Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci
Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci, svako po svom kalendaru, kao Dan Svetog Georgija. Kod Srba je on poprimio i neke druge osobine, miješajući se sa prethrišćanskim kultovima Balkana, pa se zato i praznik Svetog Georgija kod Srba ne slavi isto kao u drugim hrišćanskim zemljama.
Đurđevdan je praznik sa jako puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i prije nego što je primio hrišćanstvo.
Šta se radi uoči Đurđevdana?
Veče uoči Đurđevdana domaćini su imali običaj da odaberu dva mlada luka u bašti, od kojih jedan predstavlja sreću, a drugi nesreću. Potom im se perke poravnaju makazama, a na praznik se izjutra provjeri koji je više izrastao. U zavisnosti od toga koji je viši luk – pratiće nas sreća ili nesreća tokom godine.
Đurđevdanski vjenčić i kupanje u rijeci
Đurđevdan se smatra granicom između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve.
Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.
Glavni običaji su: pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije.
Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan prije zore.
Vjenčići od cvijeća
Opletu se vjenčići od „đurđevskog cvijeća“: đurđevka, mlječike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana. Mnogi prave krstove od leskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – da bi se sačuvali od grada (slično krstovima od badnjaka za Božić). Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa, to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.
Ujutru se svi redom umivaju vodom: djeca – da budu zdrava kao dren, djevojke – da se momci grabe oko njih, stariji – da budu zdravi, domaćin – da mu kuća bude dobro čuvana..
Đurđevdan u Vranju
U vrijeme oslobođenja Vranja od Turaka, pred kraj 19. vijeka, u vranjskom kraju postojali su mnogi običaji vezani za praznik Đurđevdan, a srpski etnolog i istoričar koji je posebno bio zainteresovan za običaje, kulturu i tradiciju naroda koji su živjeli u Staroj Srbiji, Tatomir Vukanović rođen u Vranju, objasnio ih je na određen način.
On u svojoj knjizi „Vranje – etnička istorija i kulturna baština vranjskog gravitacionog područja u doba oslobođenja od Turaka 1878.“ piše da se u starom Vranju običavalo od starine da se u ranu zoru Đurđevdana obavljalo ritualno kupanje. U vodu za kupanje, stavljalo se crveno uskršnje jaje, zdravac, kopriva, dren i druge trave koje imaju funkciju u magiji. Tom vodom se je obavljalo ritualno kupanje.
Kuće i druge zgrade su se kitile zelenom vrbom. Dućani i trgovačke radnje, kitili su se iznad ulaznih vrata. Ovaj običaj se održao u Vranjskom kraju do današnjeg dana.
Običaj izgovaranja „mantafe“ se izgubio, ali su ostala svjedočanstva o njima u djelima Borisava Stankovića, najvećeg tragičara ljudskih duša, pisca koji je pisao o svom rodnom gradu, njegovim ljudima, običajima i tradiciji.
U čanak bi se sipala voda, a u nju stavilo crveno uskršnje jaje, dren, zdravac, pa bi se sve to stavilo pod bokor ružinog grma. Djevojke iz grupe bi oprale noge svježom vodom i obrisale ih. Donosila bi se zdjela ispod ružinog grma, pa se jedna devojka pokrije velom preko glave i daje joj se ogledalo, te ona iz čanka vadi kite cvijeća. Mantafa se izgovara na turskom jeziku, u stihovima kratkih sadržina. Ona djevojka koja izvadi kitu cvijeća iz čanka ili ćepčeta, dok se u prevodu kazuje mantafa. Svaka djevojka ovo ponavlja sve dok se ne završi mantafa. Kada se mantafa završi ona djevojka koja je posljednja izvukla kitu cvijeća, vadi je iz čanka, a zatim tom vodom počinje da prska djevojke. Vjeruje se da će ona djevojka koja bude isprskana tom vodom biti završena i da će je udati, zbog toga ostale djevojke bježe od nje, kako ne bi bile pokvašene.
(Kurir)
