DA LI UOPŠTE TREBAMO POMJERATI SAT? Nove teorije podigle prašinu u javnosti

Pitanje koje se nameće više nije samo kada pomjeramo sat, već da li se nalazimo u pogrešnom društvu – i zašto su neke zemlje potpuno „promašile“ svoje vrijeme?

View this post on Instagram

A post shared by The World in Maps 🌍 (@the.world.in.maps)

U noći sa subote na nedjelju u posljednjoj nedjelji marta, tačno u dva sata ujutru, stanovnici Srbije će još jednom pomjeriti kazaljke na svojim satovima. Prelazak na ljetno računanje vremena ove godine nastupa 29. marta, što je dan ranije u odnosu na prošlu godinu. Iako ova promjena često izaziva zbunjenost, ona je diktirana fiksnim pravilom Evropske unije koje nalaže da se vrijeme mijenja posljednje nedjelje u martu, bez obzira na to koji datum kalendarski zauzme to mjesto.

Idealna usklađenost „tamnozelene“ zone

Zemlje poput Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Mađarske na mapi vremenskih zona zauzimaju privilegovano mjesto.

One su obojene „tamnozelenom“ bojom, što simbolizuje „savršenu“ usklađenost. To praktično znači da se nalazimo skoro tačno u centru Srednjoevropske vremenske zone (CET). Kod nas je sat usklađen sa prirodnim kretanjem Sunca, pa kada na zidu piše 12:00, Sunce je zaista blizu svog vrhunca na nebu.

Nešto dalje od centra, u „svjetlozelenoj“ zoni, nalaze se Njemačka, Poljska i Italija. One su i dalje u „pravoj“ zoni, ali se nalaze bliže njenim ivicama.

Iako kod njih postoji mala razlika između sata i Sunca, ona se smatra „dovoljno dobrom“ jer nije drastična.

Evropski „ružičasti“ i „tamnobraon“ promašaji

Potpuno drugačija slika vlada u Zapadnoj Evropi. Francuska i Belgija su obojene „ružičastom“ bojom, što se ocjenjuje kao „prilično loše“ rješenje.

Geografski gledano, ove zemlje bi trebalo da dijele vrijeme sa Velikom Britanijom, ali koriste srednjoevropsko vrijeme kako bi ostale usklađene sa ekonomskim partnerima poput Njemačke. Slična situacija je i u Rusiji i Bjelorusiji, koje često koriste „trajno“ ljetno vrijeme radi uštede energije ili političkih ciljeva.

Najekstremniji primjer je Španija, označena „tamnobraon“ bojom kao „potpuno promašen“ model. Iako se nalazi daleko na zapadu i prirodno bi trebalo da prati Portugal, Španija je još u vrijeme Franka, tokom Drugog svjetskog rata, prešla na njemačko vrijeme i nikada ga nije vratila.

Zbog toga Španci žive u svojevrsnom paradoksu gdje im je administrativno vrijeme skoro dva sata ispred solarnog, pa im ljeti mrak pada tek poslije 22:00 ili 23:00 sata. To je stvorilo specifičan bioritam gdje se ruča u 15 sati, a večera u 22 sata.

Iako je Srbija idealno pozicionirana, u stručnim krugovima i među građanima često se debatuje o prelasku na „grčko“ vrijeme, odnosno Istočnoevropsku vremensku zonu (EET). Argumenti „za“ ovakvu odluku fokusiraju se na duže ljetno večeri i suzbijanje „zimske depresije“.

Pomjeranjem za jedan sat unaprijed, Sunce, na primjer, u Beogradu ljeti ne bi zalazilo u 20:20, već u 21:20, što bi donijelo više vremena za rekreaciju i pozitivan uticaj na turizam i ekonomiju. Čak i zimi, mrak u 17:00 umjesto u 16:00 značio bi uštedu struje i bolji subjektivni osjećaj nakon radnog dana.

Ipak, protivnici ove ideje ističu „geografsku logiku“. Prelazak u zonu sa Grčkom značio bi „kasno svitanje zimi“, pa bi u decembru i januaru Sunce izlazilo tek oko 08:30. To bi primoralo djecu i radnike da putuju u potpunom mraku, što se kosi sa potrebama ljudskog tijela za jutarnjim svjetlom radi resetovanja biološkog sata. Takođe, „ekonomska sinhronizacija“ sa EU, a posebno sa Italijom i Njemačkom, ostaje ključni razlog zašto Srbija zadržava postojeću zonu, izbjegavajući dodatne komplikacije u transportu i komunikaciji.

Dok se ove debate nastavljaju, građanima ostaje da u nedjelju 29. marta prihvate „izgubljeni“ sat sna u zamjenu za duže proljećne dane, piše „Telegraf„.