EKSKLUZIVNO – „ČOKOLADA“ MI SE OPET VRAĆA: Džoana Haris, bestseler spisateljica

Što više putujem po svijetu, sve više sam ubjeđena da, kao ljudi, imamo mnogo više zajedničkog nego što mislimo. Religije, običaji i politička uvjerenja mogu ponekad da stvore barijere, ali poštovanje, saosjećanje i želja da se povežemo jedni sa drugima mogu da ih sruše.

Kao i u vašim prethodnim knjigama, i u ovoj hrana ima važnu ulogu u svakodnevnom životu…

– Hrana je jedno od univerzalnih iskustava koja svi ljudi dijele. Hrana kao indikator kulture, kao način da zbliži ljude, kao povod za slavlje, kao osnovna ljudska potreba.

Može biti moćno nostalgična, probuđujući sjećanja i jaka osjećanja. Takođe je i čulno iskustvo, uključujući sva čula, što mi pomaže da stvorim dublje iskustvo za čitaoce. I povezuje nas – kroz vrijeme, kroz kulture, kroz vremena posta i gozbe, izobilja i nužde – na način na koji malo drugih iskustava to može.

Kažu da su na vas veliki uticaj imali vaš deda koji vas je naučio baštovanstvu i vaša prabaka od koje ste čuli razne priče i sujeverja…

– Bila sam vrlo povučeno dijete, sa više odraslih u mom životu nego djece sa kojima sam mogla da se igram. Takođe sam bila i proizvod dvije kulture, sa narodnim bajkama i pjesmama i istorijom i hranom dve različite kulture. Ali voljela sam da slušam o iskustvima odraslih oko mene, i moji baka i deka obožavali su da mi pričaju o svojim životima, i stvarima koje su im bile važne. Stoga sam učila o baštovanstvu i selu od svog dede, i o kuvanju od svoje bake, i godinama kasnije mnoge njihove anegdote i interesovanja došli su do mojih knjiga.

Kada ste pisali knjige poslije „Čokolade“ da li vas je opterećivao ili podsticao veliki uspijeh ove knjige?

– Nijedno ni drugo. Bilo je fino imati uspijeh, naravno, ali komercijalni uspijeh je krhak, kao i književni trendovi. Sve što sam mogla da uradim je da nastavim da pišem, učim i vidim šta će da se desi.

U vašim djelima ima mnogo ljubavi, saosjećanja, pa i vjere u ljudsku dobrotu i plemenitost. Otkud to kada živimo u sasvim drugačijem vremenu?

– Zato što time što zamišljamo bolji svijet, pomažemo da se stvori bolji svijet.

Napisali ste i libreto za dvije kratke opere, nekoliko filmskih scenarija, mjuzikle za pozorište, tri kuvara… Šta vam je od svega toga pričinjavalo najveće zadovoljstvo?

– Uživam u svim projektima na kojima radim. Nemam omiljene. Ali uživam u kolaboracijama sa drugim stvaraocima – pisanje može biti vrlo usamljena profesija, i uživam da radim sa ilustratorima, kompozitorima, muzičarima i izvođačima koji moje priče dovode u nove medije.

Da li još svirate u bendu u kome ste od svoje 16. godine?

– Da. Pišemo i izvodimo svoju muziku, imamo snimljena dva CD-a, a imamo i izvedbe na kojima kombinujemo pripovjedanje, originalnu muziku, pjesme i elemente pozorišta.

Strastveni ste zagovornik prava autora. U kojoj mjeri danas pisci mogu da žive od svog pera?

– Iako izdavačka industrija cvjeta, većina pisaca zarađuje manje od minimalca. Moramo da istaknemo ovaj disbalans tako što ćemo raditi sa vladom, piscima i industrijom kako bismo osigurali bolje ugovore, jednake uslove i naknade, kao i bolju zaštitu od piraterije i eksploatacije. Ako drugi ljudi mogu da zarađuju od kreativnih industrija (kreativne industrije stvaraju milijarde za ekonomiju), onda stvaraoci koji su zaslužni za tu zaradu treba da imaju platu od koje mogu da žive.

Djevojka, majka, baka

A ŠTA ćemo čitati poslije „Bresaka“?

– Trenutno se spremam da objavim knjigu pod nazivom „Devojka, majka, baba“ koja je zbirka mračnih novela i kratkih priča, u nekoj mjeri inspirisana britanskim folklorom i narodnim pjesmama, a koju je ilustrovala Boni Helen Hokins.