Iskušenje Emilijana
U vrijeme Julijana Odstupnika a u Trakijskom gradu Dorostolu bijaše Emilijan mladić, sluga u gradonačalnika.
Kada car Odstupnik poče ognjem i mačem da satire hrišćanstvo širom carstva rimskog, dođe carski izaslanik i u Dorostol, da ubije hrišćane.
No ne nađe ni jednog jedinog. Obradovan time on davaše gozbu veliku građanima dorostolskim, i naredi žrtvoprinošenje veliko idolima i veselje po svemu gradu, dan i noć. Te noći zađe Emilijan sveti po idolskim hramovima, tržištima i ulicama gradskim, i maljem polupa sve idole. Sutradan bijaše užas u gradu. Svi tražahu sokrušitelja bogova svojih.
Uhvaćen bi jedan seljak, toga jutra vidjevši da prolazi pored hrama, Emilijan vidjevši da će nevin čovjek da strada reče u sebi: „ako ja skrijem svoje djelo, onda kakva mi je korist od toga što učinih? Ne ću li se naći pred Bogom kao ubica nevina čovjeka?“ Prijavi se dakle, carskom izaslaniku i priznade sve. Ovaj razjaren upita Emilijana, ko ga nagovori da to učini?
Odgovori mučenik Hristov: „Bog i duša moja zapovjedi mi, da sokrušim one mrtve stubove, koje vi nazivate bogovima.“ Tada sudija naredi da ga šibaju, i poslije šibanja i drugih muka da ga u ognju sagore. Tako skonča svoj zemni život sv. Emilijan i preseli se u nebesni 18 jula 362 god.
MOLITVA:
„Mučenik Tvoj Gospode, Emilijan, u stradanju svome je primio nepropadljivi venac, od Tebe Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju mučitelje pobedi, a razori i nemoćnu drskost demona: Njegovim molitvama spasi duše naše.“
Sudbina svetog mučenika Jakinta
Ovaj sveti mučenik rodi se od pobožnih roditelja, Teoklita i Teonile, u vrijeme kada crkvom u gradu Amastridi, upravljaše episkop Iraklije. Ovaj svetitelj dobi ime Jakint od anđela Božjeg koji se javio. Kada mu bi tri godine on vaskrse umrlog mališana prizivanjem imena Hristova. Ukoliko sveti Jakint rastijaše tijelom, utoliko rastijaše duhovnim rastom vrline. I činjaše blaženi mnoga čudesa. Tako dostiže starost. Gledajući idolopoklonike gdje se kao božanstvu klanjaju jednom šupljem brestu, on, podstaknut božanskom revnošću, ode i odsječe to drvo. Zbog toga bi uhvaćen i odveden u grad Amastridu k upravitelju oblasti Kastrinsiju i ostalim starešinama grada. Tu ga najprije žestoko biše; zatim mu izbiše zube, pa ga onda vezaše konopcima i izvukoše izvan grada, i tu oštrim motkama tukoše. Poslije toga baciše ga u tamnicu, gdje on svijetu dušu svoju predade u ruke Božje.
Priča se da se na njegovom grobu dešavalo sljedeće čudo: svake godine o prazniku svetog mučenika Jakinta, kada su se hrišćani skupljali na njegovom grobu i vršilo se bogosluženje, iz njegovog groba se dizao prah koji je episkop sabirao u jedan svešteni sasud, pa ga razdavao hrišćanima, koji su tim prahom liječili neduge duševne i tjelesne.
Zavjetina
U mnogim krajevima Srbije, a posebno na Kosovu i Metohiji, nedjelja uoči velikog praznika Svetog Ilije, se slavi kao zavetina (vrsta narodnog praznika koji se praznuje u selima po Srbiji).
Danas se obilježava tako što svaka kuća za seosku zavjetinu prima goste iz drugih sela i gradova, kao za krsnu slavu. Za razliku od krsnih slava, koje su raspoređene najviše u zimsko doba godine, zavjetine se uvijek obilježavaju u toplo vrijeme, od kasnog proljeća do rane jeseni. Razlika je i u tome što se o zavjetini ne nose slavski kolač i žito u crkvu, u kući se ne pali slavska svijeća, ali su prisutne druge radnje karakteristične samo za ovu vrstu svetkovine. Današnji oblik praznovanja zavjetine razvio se na osnovana raznih vjerovanja iz paganske epohe.
Zavjetina ili zavjetni dan nekog sela, grada, varošice… bira se tako što se selo se zavjetuje, svečano obeća da će slaviti neki praznik u godini i tog dana važi apsolutna zabrana rada za sve članove. Mještani se zavjetuju određenom svetitelju i od njega očekuju zaštitu.
(Alo)
