OŽIVJELA MILICU BABIĆ ANDRIĆ U SERIJI „NOBELOVAC“: Selma Alispahić, prvakinja glumišta, za „Novosti“ – „U srcima drugih moji su životi“
Publika se Selminog lika i djela sjeća iz domaćih serija (Znam kako dišeš) i filmova, zatim iz popularnih predstava „Aj Karmela“, „Hasanaginica“, Čežnja i smrt Silvije Plat“ , „Gidionov čvor“ a u periodu od 1992. do 1997. sarađivala je sa Kraljevskim nacionalnim teatrom iz Londona.
U seriji „Nobelovac“ koju će publika gledati na jesen na RTS dijelila je kadar sa kolegom Stanićem koji je dvije decenije radio na pripremi scenarija o Ivi Andriću. Serija počinje u trenutku prelomne 1961. godine, kada Ivo Andrić dobija Nobelovu nagradu, obuhvata i period tokom Drugog svjetskog rata kada su nastajali romani „Travnička hronika“, „Na Drini ćuprija“ i „Gospođica“. Osim dešavanjima u poslijeratnom Beogradu, posebna pažnja posvećena je 1958. kada se Ivo, nakon 20 godina čekanja, oženio Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog pozorišta u Beogradu.
Šta je Selma Alipspahić dala Miličinom liku, kako je tekao rad na predstavi o vršnjačkom nasilju i koje uspomene čuva, otkriva poznata glumica u razgovoru za „Večernje novosti“.
Sarađivali ste sa Tihomirom Stanićem na seriji “Nobelovac” gdje ste oživjeli lik Milice Babić Andrić, supruge našeg Nobelovca. Kako je bilo igrati Miličin lik i kakav je osjećaj posjetiti spomen kuću u Šamcu tokom festivala „Milica“ čiji ste bili počasni gost?
Velika je čast igrati Milicu Babić Andrić, bila sam vrlo uzbuđena kada mi je Tihomir Stanić ponudio ovu ulogu i ukazao mi ogromno povjerenje koje sam čini mi se, prema prvim reakcijama ljudi koji su gledali snimljeni materijal, i opravdala. Priča o Milici je velika priča koja je ostala u sjeni njenog života sa suprugom, uz to i Nobelovcem Ivom Andrićem. Njen izbor da ostane u sjeni je sigurno doprinijeo tome da smo Andrića u istoriji literature na ovim prostorima dobili u punom sjaju. Nisam mogla a da ne osjećam neku vrstu divljenja prema toj samozatajnoj ženi koja je krenula iz rodnog Šamca u svijet da uči komstimografiju i u svojoj karijeri opremila preko 300 dramskih, baletnih i opernih predstava. Ono što me je posebno vezalo za Milicu je to osjećanje hrabrosti da se opstane u vrlo teškim istorijskim trenucima, sve odluke donosila je najbolje što je mogla, tako da nisam niti u jednom trenutku osjećala potrebu da morališem ili sudim, samo sam osjećala potrebu da svojom glumačkom igrom podržim taj fascinantni život.
Spomen kuća Milice Babić Andrić je veliko djelo nekolicine entuzijasta predvođenim hrabrom ženom Milankom Blagojević koja je prepoznala život Milice Babić Andrić kao život koji ne smije biti zaboravljen. Iskreno se nadam da će ljudi iz vlasti prepoznati koliko je značajno to što postoji u Šamcu, spomen kuća kao i festival “Milica”, i da će i dalje podržati nastojanja da se čuva uspomena na jednu od najznačajnijih ličnosti u kulturoj istoriji ove zemlje i ovih prostora.
Publika u Banjaluci je nedavno gledala Vašu predstavu “Gidionov čvor” koja nas direktno suočava sa najaktuelnijim problemom vršnjačkog nasilja, odrastanja, uticaja porodice i obrazovnih institucija. Vi ste zaduženi i za režiju i za glumu, pored koleginice Helene Vuković s kojom dijelite scenu. Zašto ste se odlučili za rad na jednoj ovako kompleksnoj predstavi koja je reflektovala realne događaje?
Dugo se već bavim problemom vršnjačkog nasilja, a tekst američke spisateljice po kojoj je nastao „Gidionov čvor“ se dotiče ove teme, ali i tema slobode govora, odgovornosti nastavnika, uloge roditelja i uopšte razumijevanja mladog čovjeka u trenutku koji živimo. To su goruće teme koje treba da nas se tiču pogotovo kada su mladi ljudi izloženi svim vrstama nasilja. Majka sam dvoje djece i nisam mogla propustiti priliku da umjetnošću progovorim i o ovim temama, teatar mora progovarati iz stvarnosti i za stvarnost sa ciljem da tu stvarnost oplemeni, popravi ako treba, pogleda drugim očima, ukaže na greške, probudi empatiju i podsjeti nas na ljudskost u nama koju ni po koju cijenu ne smijemo izgubiti…
Mi smo počeli raditi predstavu 5. aprila 2023. i ne sluteći da će se mjesec dana kasnije tokom maja desiti događaj koji je nazamisliv čak ni u najcrnjoj mašti. Bila sam potresena, uplašena, u nevjerici, kao majka sam se pitala u kakvom to svijetu živimo i kako je uopšte moguće da se nešto tako desi. Mislim da smo svi morali iznova razmisliti o tome šta kao pojedinci možemo i moramo učiniti da se takvi događaji nikada više ne ponove. Kada smo odigrali premijeru i prvih nekoliko repriza shvatila sam da je ova predstava prijeko potrebna, da dolazi kao neka vrsta ljekovitog procesa koji je ovom društvu potreban.
Jesu li današnja vremena ispunjena tehnološkim dostignućima i raznim krizama identiteta donekle i “Gidionov čvor” pritiska za mlade? Da li je, kako kažete u jednoj replici, djetinjstvo zapravo ubrzan procesa gubljenja nevinosti? Zašto imamo sve više “mrtve djece”?
Mi generalno imamo utisak da razumijemo jezik mladih jer smo i mi nekad bili mladi pa mislimo da govorimo iz vlastitog iskustva, a zaboravljamo da je svaki mladi čovjek individua za sebe i da se svakom mladom čovjeku mora pristupati pojedinačno, pažljivo, sa osjećanjem za potrebe, snove, nade, mišljenja upravo tog mladog čovjeka.
Slušamo našu djecu, ali da li ih zaista čujemo? Gledamo našu djecu, ali da li ih istinski vidimo? Život nas melje, ljudi su opterećeni materijalnim, pozicijama, statusima i simbolima, a vrlo često zaboravljaju ono što je najvrijednije emotivnog i svakog drugog ulaganja, a to su naša djeca. Zaboravljamo da je najveći luksuz danas vrijeme i ako ne odvojimo vrijeme za svoje dijete onda kada treba možemo se naći u poziciji da vremena više neće biti. Svima nam je potreban reset na istinske vrijednosti porodice, etike, morala, razumijevanja i empatije.
Koliko je Vama važno da umjetnost bude angažirana i vidite li sebe kao borca za ljudska prava?
Umjetnost bi trebala i morala ukazivati na društvene anomalije, ona mora biti ogledalo društva, ne možemo je svoditi na fukciju puke zabave koja je validna i potrebna, ali ne može biti jedina funkcija. I pri tome nisam neko ko vjeruje u mijenjanje svijeta umjetnošću, ali jesam neko ko čvrsto vjeruje u mijenjanje individualnih svjetova. Nisam neko ko razmišlja kolektivno, mislim da sve price počinju i završavaju individualno. Ništa dobro i lose ne možemo svoditi na kolektivno. Svako dobro djelo je individualno dobro djelo, kao što je i svako zlo ipak individualna odluka da se učini zlo.
Ne smatram se borcem za ljudska prava jer sada se svako proglašava ili etiketira borcem za ljudska prava. Ja sam samo individua koja se nada da ima dovoljno pameti i osjećanja da odvoji dobro od lošeg i da svojim individualnim gestama učinim koliko mogu, u trenutku koji mi je poklonjen na ovom svijetu da taj svijet proljepšam i svojim prisustvom i radom oplemenim.
Sarađivali ste sa Zoranom Predinim (Lačni Franc) koji je radio muziku za Vaše predstave, a radite i sa mladim operskim pjevačima. Koliko muzika ima uticaja na Vaš rad i kreativnost?
Bila je velika čast sarađivati sa Zoranom Predinom. Uvjerila sam se još jednom da su istinski umjetnici uvijek jedostavni ljudi koji su svjesni svoje uloge u društvu, a Zoran Predin je dolazio i u Sarajevo na prvu reprizu predstave „Gidionov čvor“, i njegovo lice nakon predstave nam je sve reklo. Svi smo zajedno bili ponosni na to što smo napravili. Radeći sa mladim operskim pjevačima uvjeravam se da je muzika nešto što je dijelom našeg bića, ona dotiče ono podsvjesno, uostalom otkucaji našeg srca su ritmički organizovani i ukoliko smo dovoljno otvoreni muziku možemo naći svuda oko nas. Priroda je puna muzike, muzika je univerzalni jezik koji nas može povezati u svakom trenutku bez obzira na geografske širine i dužine. Muzika je dio mog svakodnevnog života i trudim se da u svaki dan svog života dodam malo muzike.
Rekli ste da vas je period života u Londonu za vas kao mladu glumicu bio prepun oslobađanja od strahova. Koliko su čovjeku važna suočavanja sa samim sobom i teške situacije?
Moj život i rad u Londonu smatram vrlo važnim, ako ne i najvažnijim za moj lični razvoj, tu sam provjerila svoj talenat u svijetu u kojem nisam imala nikoga, na stranom jeziku, uspjela sam zaigrati dva puta na sceni Kraljevskog nacionalnog teatra, Complicite teatra, Young Vic teatra, igrala sam takođe na BBC radiju, snimila film za Channel 4 u kojem sam igrala sa velikim James Foxom i ponosna sam na svaki svoj korak koji sam tamo napravila. Mladim ljudima stalno govorim da je važno da jedan period svog života provedu vani, to čovjeka poreda, suoči sa samim sobom, sa svojim slabostima i što je još važnije otkrije snagu koju ima. Mene je to iskustvo nevjerovatno osnažilo, oslobodilo straha i pokazalo mi da sam u stanju opstati dostojanstveno čak i onda kada se čini da je sve protiv mene. Važno je otići i vidjeti da je svijet lijep i velik i da niko nema pravo da vam sužava vidike i traži od vas da svoj život potrošite za nečije tuđe interese, sloboda je vaše pravo, fizička i duhovna sloboda.
Dobitnica ste mnogih nagrada, između ostalog kao najbolja evropska glumica, zatim za “Anđeo Uništenja” kao jednu od najzačajnijih drama o stradanju Jevreja. Koliko Vam sve to znači i da li su nagrade otvorile neka vrata i saradnje?
Nagrade tretiram kao trenutne radosti. Divno je dobiti nagradu jer u tom trenutku neko je prepoznao i izdvojio vaš rad kao nešto na šta treba možda obratiti više pažnje. Dobila sam divne nagrade u životu, ali sam ih shvatila kao priliku da ih proslavim sa dragim ljudima i sutra opet ispočetka krenem dalje. Ne živi se na nagradama i od nagrada, živi se od trenutaka i za trenutke. Voljela sam nagradama da obradujem roditelje, sada se mojim nagradama raduju i moja djeca jer im mama za trenutak bude baš cool, obraduju se moji istinski prijatelji, obraduju se ljudi iz publike koji me prate i vole gledati, i to je više nego dovoljno.
Pola svog života ste igrali u predstavi “Aj Karmela”, a potrudili ste se da dobije i svoju izložbu u Historijskom muzeju. Kakva Vas sjećanja i emocije vežu za tu predstavu? Koliko danas znači antifašistička borba? Jesmo li još uvijek “protiv ugnjetača i njihovih pomagača”?
„Aj Karmela“ koju sam 21 godinu igrala sa svojim dragim kolegom, pokojnim Draganom Jovičićem, odavno je prestala biti samo predstava, postala je kulturni fenomen. Sama činjenica da smo je odigrali u 25 gradova BiH, da smo imali preko osamdeset igranja izvan Sarajeva, dakle u regiji i Evropi dovoljno je da budemo ponosni. Drago mi je što su ljudi iz Historijskog muzeja prepoznali važnost da se sačuva uspomena na ovu predstavu koja govori o snazi umjetnosti u teškim vremenima i o moći individualne geste u borbi između dobra i zla.
I često citiram kolegu Dragana koji je govorio kako smo mi “sretni ljudi i sretni umjetnici da smo u životu imali ovako nešto kao što je predstava Aj Karmela.” Nažalost, igrajući ovu predstavu shvatili smo da je ona stalno aktuelna jer živimo prisutvo latentnih fašizama, borba protiv fašizma nije završena, ona je svakodnevna, ona se ogleda u svakodnevnim pokušajima politike i politikanstva da nam ugroze naše lične slobode, naše pravo na različitost, pravo na slobodu govora i mišljenja, pravo da dišemo i stvaramo, atak je svakodnevni, kao što je i borba svakodnevna i ona, nažalost, nikada ne prestaje.
U jednoj ste emisiji poručili “Govorite mi ljudi sve za života”. Glumci se otvaraju na sceni, a koliko je važno danas da kao ljudi otvaramo srca jedni drugima?
Da, rekla sam to jer sam kroz dugogodišnji rad u teatru prisutvovala mnogim odlascima značajnih umjetnika i oproštajnim govorima punim hvale, sentimenta, lijepih riječi koje je trebalo reći za života. Umjetnici su vrlo često djeca kojima treba podstrek, vjetar u leđa, vjera u njih. Besmisleno je ljudima govoriti da su dobri kad ih više nema, smatram da što nas je više dobrih u ovom poslu i što smo više spremni to da kažemo, i ovaj svijet će biti mnogo ljepše mjesto za življenje i stvaranje. Svakoga njegove uloge čekaju i svako će odigrati ono što mu je namijenjeno. Priznajem da sam ponekad neprijatno iznenađena da u umjetnosti koja se primarno bavi ljudskim emocijama imamo toliko ljudi koji te emocije u životu ne prepoznaju. Ako umjetnika istinski ne zanima život i ljudsko biće sa svim vrlinama i manama, onda je taj nesretnik zalutao u umjetnost. Nastojim živjeti i raditi tako da volim život i volim ljude, da me fascinira ljudska priroda, da nemam predrasuda i da ne osuđujem nego da razumijem, da svaku emociju istinski osjetim jer mislim da je tako jedino vrijedno živjeti.
Šta je za vas sreća i šta vam najviše hrani dušu?
Trenuci. Ljepota. Dobrota. Ljudskost. Djeca. Prijatelji. Dobra knjiga, lijepa riječ, dobra muzika, slika koja me inspirise, miris cvijeća, priroda, boje… Moj otac, književnik i dramaturg Nijaz Alispahić koji je preminuo 2. januara ove godine ostavio mi je u amanet svoj stih: “ Sve što sam imao dao sam ljepoti, u srcima drugih moji su životi.”
Na kojim projektima trenutno radite i kakvi su dalji planovi?
Trenutno pripremam predstavu u SARTR teatru prema tekstu naše dramaturškinje Nejre Babić “Još uvijek smo živi”, u režiji Gianluce Iumienta. Predstava “Gidionov čvor” nastavlja svoj put po gradovima BiH, ali i šire, imamo već pozive na nekoliko festivala u regiji. Takođe, radim predstavu u Hrvatskoj prema nagrađivanom tekstu Davora Špišića “Žena himna” u režiji Roberta Raponje i korpodukciji Teatra Fort Forno i Istarskog narodnog kazališta iz Pule, premijera je u junu ove godine u Puli. Na jesen bi trebalo krenuti prikazivanje serije “Nobelovac” na Radio televiziji Srbije. Na jesen radim u Kamernom teatru predstavu “Stećak land” u kojoj ćemo upotrijebiti VR tehnologiju. Predajem na dva fakulteta, držim radionice, završavam svoju drugu knjigu, čuvam dobre ljude, grlim svoju djecu i nastojim se baviti ljepotom u svakom pogledu.
NAJNOVIJE IZ RUBRIKE
DENVER = ČUDO: Kako je tajna večera Nagetsa na koju nije pozvan samo Jokićev omiljni saigrač spasila sezonu Nikoli i NBA šampionima
DENVER I NIKOLA JOKIĆ su bili poniženi u prve dve utakmice sa Minesotom. I to poniženi pred sopstvenim navijačima, u mečevima na "milju nadmorske visine", u hali koja predstavlja najteže NBA gostovanje, ali u kojoj su Timbervulfsi razneli Nagetse.
USKORO ĐURĐEVDANSKI FESTIVAL: Jedan od najvećih izvođačko – autorskih festivala u Evropi
DEVEDESET troje mališana iz Kine, Letonije, Rusije, Bugarske, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, odnosno iz 16 gradova Evrope i Azije stiglo je u Banjaluku na jubilarni, 30. Đurđevdanski festival dječije pjesme.
OPŠTINA U SRPSKOJ IMA NAJZDRAVIJI VAZDUH U EVROPI: Planiraju da iskoriste svoj resur na najbolji mogući način
OPŠTINA Vlasenica, koja ima najzdraviji vazduh, ne samo u Srpskoj, nego i u Evropi, će taj resurs iskoristiti u svim projektima i učiniće sve da u narednih nekoliko godina preventivno djeluje i da ima zdravu sredinu, izjavio je danas načelnik Vlasenice Miroslav Kraljević.
VIJEĆE NARODA: Sutra o Izbornom zakonu Srpske
VIJEĆE naroda Republike Srpske sutra će razmatrati Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi i Izborni zakon Republike Srpske na koje su pokrenuti postupci zaštite vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda.
„NEĆEMO DATI DA NAM UZMU ČAST, REPUBLIKU SRPSKU I REPUBLIKU SRBIJU“: Vučić poručio da nastavlja borbu protiv uvođenja rezolucije o Srebrenici
PREDSJEDNIK Srbije Aleksandar Vučić poručio je danas da će se Srbija boriti protiv usvajanja rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN snažnije i jače nego što je kolektivni Zapad očekivao, te najavio da će od nedjelje do četvrtka ponovo boraviti u Njujorku gdje će se boriti za istinu.
„BEĆIROVIĆ JE LAŽIMA NADMAŠIO SAM SEBE“: Dodik osudio retoriku bošnjačkog člana Predsjedništva BiH
PREDSJEDNIK Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da je Denis Bećirović lažima nadmašio sam sebe danas pred Savjetom bezbjednosti UN, a najprije tvrdeći da govori u ime BiH, što je laž.
„HODOČASNICIMA, U ZNAK ZAHVALNOSTI ZA SVAKI KORAK“: Sokočanka Bojana Marković napisala posebnu pjesmu (FOTO/VIDEO)
PJESNIKINJA I NOVINARKA iz Sokoca, Bojana Marković, posvetila je posebnu pjesmu svojim sugrađanima hodočasnicima koji su na dan Svetog Vasilija Ostroškom otišli posjetiti najveću svetinju - manastir Ostrog, a iza sebe ima brojne pjesničke nagrade i zbirku poezije "Iščašeno pero".
OVDJE JE UMRLA SVETLANA DRAGIJEVIĆ: Majka osumnjičenog za ubistvo dvogodišnje Danke Ilić bila zaboravljena od svih
SVETLANA Dragijević, majka osumnjičenog za ubistvo dvogodišnje Danke Ilić Dejana Dragijevića, iznenada je preminula danas u Zlotu kod Bora.
„POZIVAM BOŠNJAKE DA NAPUSTE DEVEDESETE“: Dodik poručio da je mir na Balkanu ključan za stabilnost cijele Evrope
PREDSJEDNIK Republike Srpske Milorad Dodik rekao je da Srpska podržava stav Mađarske da odluke EU treba da doprinesu stvarnom smirivanju situacije na Balkanu, umjesto da povećavaju tenzije, kao i mišljenje mađarskog ministra spoljnih poslova i trgovine Petera Sijarta da je međunarodna zajednica trebala da završi aktivnosti u BiH i da bi trebalo da prestane sa prijetnjama, sankcijama i miješanjem u unutrašnje poslove zemlje.
ŠMIT OPET PROVOCIRA: Optužuje vlasti u Srpskoj da krše Dejton
KRISTIJAN ŠMIT pozvao je vlasti na svim nivoima u BiH da iskoriste trenutak da se BiH integriše u evropsku porodicu, nakon što je EU odlučila da otvori pristupne pregovore.
Komentari (0)
22:00 CECA ZAPJEVALA HIT BAJE MALOG KNINDŽE: Pogledajte snimak lude žurke u vili Ražnatovića (VIDEO)
ATMOSFERA na proslavi povodom rođenja Bogdaninog i Veljkovog sina, u vili Ražnatovića, dostigla je vrhunac kada je Ceca zapjevala hit Baje Malog Knindže "Morem plovi jedna mala barka".
01:08 ŠVAJCARSKA POBJEDNIK EVROVIZIJE 2024: Poslušajte pobjedničku numeru (VIDEO)
POSLIJE glasanja žirija i publike, saopšteno je da je predstavnik Švajcarske odnio pobjedu na ovogodišnjoj "Evroviziji".
Vremenska prognoza
Sarajevo
Banja Luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Kursna lista
1 POSLIJE DVA ODLAGANJA: Sjednica Generalne skupštine UN o Srebrenici zakazana za 23. maj
SJEDNICA Generalne skupštine Ujedinjenih nacija na kojoj će se razmatrati rezolucija o Srebrenici zakazana je za četvrtak 23. maj, objavljeno na sajtu GS UN.
0 POVEĆANJE PLATE NIJE UTICALO NA NIVO ZAPOSLENOSTI: Vlada Srpske treba više da štiti radnike
PREDSJEDNIK Vlade Republike Srpske Radovan Višković istakao je da povećanje minimalne plate nije uticalo na nivo zaposlenosti u Srpskoj i da je cilj ove odluke Vlade bio da zaštiti radnike.