LJILJANA KAPOR: Momo je Sarajevo nosio u sebi cijeli život, a prvog su ga prognali

– Svi ostali pisci i umjetnici prognani su za njim. Kulminacija je bila u ovom poslednjem ratu, kada su i oni koji su mislili da to nikada ne može da se desi, otišli iz Sarajeva – konstatuje Ljiljana.

Ona u intervjuu Srni, koji je dala tokom manifestacije „Momo Kapor: čuvar adrese“, održane u Istočnom Sarajevu, napominje da je interesantno da u Sarajevu nikada nije organizovana nijedna Kaporova izložba, niti štampana nijedna knjiga iako je taj grad jedan od rijetkih koji ima posvećenu trilogiju.

– Te tri knjige su njegov oproštaj sa Sarajevom. Napisao je tamo sve što je znao o Sarajevu i cijela ova manifestacija ne zove se slučajno „Momo Kapor: čuvar adrese“, što je naslov jedne od te tri knjige. Najdraža iz te trilogije mu je knjiga „Hronika izgubljenog grada“, gdje se u stvari oprašta i prvi put govori o svojoj majci. To se sve dešava na Hilandaru, kada je boravio tamo i poslije tog boravka on je napisao tu „Hroniku izgubljenog grada“ – kaže supruga velikog srpskog pisca.

Činjenica je da se Sarajevo Momi Kaporu nije odužilo za svu ljubav koju je imao prema tom gradu, a možda je pisac svoj san i ljubav prema tom gradu odnio i na onaj svijet.

Na pitanje da li dovoljno pažnje intelektualna, književna i slikarska javnost daje djelu Mome Kapora, Ljiljana odgovara da to njega ni za života nije interesovalo, ali da se sada polako odnos prema njegovom djelu mijenja.

– Moma Kapor i sada ima čitalačku publiku. Ima ulicu, trg u Beogradu, spomen-obeležje na Adi. Njegove knjige se i dalje štampaju i one su i sada možda među najčitanijim. On je na društvenim mrežama citiran, čitan je u inostranstvu, kao i kod nas. Mnoga Momina dela se prevode i na engleski jezik i tamo vole ljudi da ga čitaju –  napominje Ljiljana Kapor.

Što se slikarstva tiče, ističe ona, organizovano je pet velikih izložbi gdje je tokom samo jedne priređene u jednoj od najvećih galerija u Beogradu za svega mjesec dana došlo od 15.000 do 20.000 posjetilaca.

– Izložbe prati knjiga utisaka gde me neki napisani utisci koje sa zadovoljstvom čitam oduševe, a neki me i rasplaču – kaže Ljiljana.

Kaporova u intervjuu Srni navodi da je doživjela šok kada joj je prije izvjesnog vremena dekan Filozofskog fakulteta iz Istočnog Sarajeva Vladan Bartula rekao da je pronađen grob Momine majke Bojane.

– Informacija je već sama po sebi bila šok, s obzirom na to da Moma nije znao gdje mu je majka sahranjena i da li uopšte postoji njen grob jer je mislio da je prekopan, da je ona sahranjena u zajedničkoj grobnici negde na nekom novom mjestu. Kada smo posjetili i osveštali njen grob shvatila sam da put kojim prolazi most i koji razdvaja jedno groblje na dva, da mu je vjerovatno neko rekao da je ona bila pokopana tu, da su ti grobovi raskopani i premješteni na neko drugo mjesto – priča Ljiljana.

Ona dodaje da je Momo uvijek nosio duboku tugu što nikada nije mogao da posjeti majčin grob.

– Momo je otišao sa ovoga svijeta sa nekim dubokim osećanjem tuge što nije mogao da poseti grob svoje majke, koju jedva da je pamtio jer je imao četiri godine kada ga je ona za vreme bombardovanja prekrila svojim tijelom i spasila. Podarila mu je jedan život rodivši ga, a isto tako mu je podarila drugi život – spasivši ga od smrti tokom bombardovanja 1941. godine – ističe Ljiljana.

Ljiljana Kapor je nedavno zajedno sa prijateljima Mome Kapora i sveštenstvom posjetila grob Momne majke, koji je osveštan.

-Posjetili smo i osveštali grob. Služen je pomen i Mominoj majci Bojani na njenom grobu, kao i ocu i Momi, kome je i četrnaestogodišnjica smrti – napominje Ljiljana.

Na konstataciju Srne da se određene stvari u životu na čudan način poklapaju, što potvrđuje i činjenica da su u nekada istom groblju bile pokopane majke dva velika pisca Ive Andrića i Mome Kapora, Ljiljana ističe da je to, zaista, čudesno.

– Posjetili smo i grob majke Ive Andrića. Moma je bio u gimnaziji u klupi u kojoj je sjedeo Ivo Andrić. Mislim da se mnoge stvari, a možda i cio život ne odvijaju slučajno. Sve što nam se dešava, ne dešava se slučajno. Svako od nas poslat je na ovaj svijet sa određenim ciljem i zadatkom –  konstatuje Ljiljana Kapor.

Ona navodi da nije slučajno što je Momo ostao živ i kao dijete, a i kasnije kao ratni reporter jer je na ovom svijetu imao određeni zadatak.

– Moma je imao određen zadatak i ostao je živ. Mogao je da pogine kao dijete, mogao je da pogine na ratištu kao ratni reporter sve ove godine jer je otišao da piše tragediju u tom građanskom ratu, o toj tragediji koju je doživljavao srpski narod. Bio je na prvim linijama fronta i pisao. Stao je uz svoj narod onako kako je najbolje znao, i to sa olovkom i kao svjedok tragedije našeg naroda. Nije mogao da sedi u fotelji u Beogradu i da izigrava intelektualca da piše, a da njegov narod nestaje i gine –  naglašava Ljiljana.

Na pitanje kako je upoznala Momu, Ljiljana otkriva da su se „upoznali slučajno, a zavoleli slučajno namjerno“ kada su se vidjeli.

Ona kaže da je bila mlada djevojka, a da je o svemu tome Moma pričao mnogo duhovitije i ljepše.

-Kada me je video u tom avionu, a u to vreme sam bila stjuardesa, rekao je da se boji, da ima strah od letenja, pa me je zamolio da ga držim za ruku… Držala sam ga za ruku celi život do zadnjeg momenta. Čak sam ga držala i bukvalno kada je zatvorio oči i kada više nije bio svjestan da je na Vojnomedicinskoj akademiji, u bolnici – sjeća se Ljiljana.

(Srna)