„LJUBAV JE NAJBITNIJA“ Draganova lekcija o prijateljstvu sa službenim psima

U Banjaluci je završio srednju školu Unutrašnjih poslova, 6. klasa, generacija 1995/99. godina, a potom raspoređen u PS Bileća kao pripravnik, da bi nakon dvije godine prešao u Jedinicu žandarmerije u kojoj je već više od dvije decenije.

Obuku za dresuru pasa položio je 2002. godine u Bratuncu u tadašnjem Centru za uzgoj, obuku, dresuru i upotrebu službenih pasa i danas je jedini dreser pasa u trebinjskoj policiji. Kako ne bi stagnirao, redovno odlazi na seminare, na kojima razmjenjuje iskustva sa kolegama iz okruženja, ali i iz Francuske, Španije, Norveške, Švedske…

Pripada onim srećnicima kojima je radni dan ushićenje jer je, kako nam sa puno ljubavi kaže, privilegovan radeći ono što voli.

– Čovjek se veže za životinje i da bi sa njima radio, na prvom mjestu mora ih voljeti. Bezuslovno! Svaki pas je poseban i priča za sebe, isto kao i čovjek. I sa svakim je drugačije. Jedan sluša perfektno, drugi ide za svojim poslom, treći ima strah, četvrti hoće da ugrize… Imao sam situacije i da me napadne i ugrize pas, ali to me nije spriječilo da nastavim da radim s njim. Najbitnije je shvatiti do koga je, do psa ili do mene koji ga učim i onda naći način kako mu prići. Potrebni su ogromno strpljenje i upornost – sugeriše nam ovaj dreser nepogrešivog instinkta.

Sa psima radi sve što se tiče obuke, dresure, treninga. Kada steknu uzajamno povjerenje, a na prvom mjestu ljubav, onda sve ide glatko.

– Kada kažem da se bavim dresurom pasa mnogi me dočekaju rečenicom – A vi bijete pse?! Takve konstatacije su mi strašne. Ne možeš udarati psa i nikada to nisam činio! Da biste psa dresirali treba vremena, pažnje, strpljenja, upornosti. Posmatraš ga, da li hoće hranu, igračku da se igra jer svaki pas je rob navika i mora se pratiti njegova psiha i oslušnuti šta voli. Ako imate agresivnog psa i krenete na njega rukom odmah će vas ugristi. Ako krenete na psa sa urođenim strahom dobićete još više straha kod njega i nepovjerenje. Znači, samo su važni ljubav i povjerenje. Jedino tako možete da radite, sve ostalo ne prolazi.

Policijski psi, kako nam objašnjava, biraju se zbog određenih karakteristika i zavisno od namjene. To mogu biti ptičari, labradori, koker španijeli, koji su dresirani da idu na miris, ili belgijski ovčari i rotvajleri, namijenjeni za patrolne pse. Ono što je najbitnije, ističe, je da su naučeni da slušaju komandu i da znaju šta i kako treba da rade.

– U MUP – u imamo pretežno belgijske ovčare, labradore i rotvajlere, koji su za odbranu i napad, obezbjeđenje ili za potrage – narkotici, eksploziv, ljudski mirisi. Njemački ovčar sve više je potisnut zbog displazije kukova, usljed čega ne može da radi prepreke. Imali smo njemačkog ovčara Rokija 2006. godine i on je bio moj drugi pas poslije labradora Lea. Upravo zbog ovakve povrede morali smo da ga uspavamo, što je bilo srašno potresno i tužno.

U svojoj službi i druženju sa psima Dragan je imao razna iskustva i danas pamti  svog prvog službenog psa, labradora Lea.

– Prvi pas koga sam zadužio 2002. godine bio je labrador Leo, namijenjen za otkrivanje narkotičkih sredstava.Leo je po svemu bio jedinstven! Imali smo neku posebnu vezu. To je bilo nevjerovatno! Kada sam otišao na obuku sa Leom, sinu su mi bila svega tri mjeseca. U Bratuncu snijeg, hladno, svi popodne odu kući, a ja ostajem sam sa 50 pasa. Tuga bi me stisla, a Leo me spašavao. Pustio bih ga iz boksa. On bi stao i gledao me. Vidio je da nisam dobro i onda bi se zatrčao, skočio na mene i valjali bismo se po snijegu. Tačno je osjećao da me stiskalo teško breme. I ne kaže se za džaba da je pas čovjekov najbolji prijatelj“, sa puno emocija prisjeća se svog malog a velikog prijatelja – kaže Pejić.

– To su bile predivne četiri godine! Razvili smo nevjerovatno prijateljstvo i ljubav. Onda se razbolio. Dijagnoza je bila tumor na lakatnoj kosti. Nakon odluke uprave i veterinara, Leo je operisan. Bio sam presrećan kada se oporavio, međutim tumor se pojavio ponovo, nakon svega pola godine i morali smo da izvršimo eutanaziju. Taj momenat mi je strašno teško pao.

Poslije Lea radio je sa još sedam pasa, a privatno ih uzgaja mnogo više. Od rasnih do lovačkih. O svakom priča sa puno nježnosti, ne skrivajući ni u jednom trenutku koliko su mu ova iskrena i požrtvovana bića oplemenila život.

– U Bileći imam stan, a izvan grada držim boksove u kojima su mi psi. Sa svakim sam ostvario prisan kontakt. Čim me vide skoče i na mene naslone glavu, izmazimo se, ispričamo. Privatno uzgajam belgijskog ovčara, labradora, tibetanskog mastifa i lovačke pse. Idem u lov i u ribolov. U to sam usmjerio i djecu i draže mi je da su u prirodi, nego po kladionici ili na ulici. Imam dva sina i kćerku i oni sa mnom rade oko pasa. To što vole životinje, moja je velika radost!

Iako jednako voli pse koje ima kući i one na poslu i uživa dok sa njima ostvaruje moguće i nemoguće, kaže da razlika u dresuri profesionalno i privatno mora da postoji.

– Privatno je riječ o vrsti poslušnosti, toliko da se pas socijalizuje da kad šetamo je pored noge, kad stanem sa nekim da on sjedne ili legne, ako je pušten da se vrati, dok je na poslu sasvim drugačije. To su psi koji obavljaju različite pretrage, psi napadači i patrolni psi, dakle za odbranu i napad i sasvim je drugi način dresure. Sa službenim psima morate biti ozbiljniji i tu se moraju izabrati psi koji prolaze testove.