„PLAKALA SAM KAO DJEVOJČICE IZ IZBJEGLIČKE KOLONE, GLASNO I BEZ STIDA“: Književnica Sava Guslov Marčeta nikad ne zaboravlja najtužnije putovanje života zapečaćeno bolom
![](https://vecernjenovosti.ba/wp-content/uploads/2023/08/sava-guslov-marceta.jpg)
Foto: Privatna arhiva
Sava kaže da je njena priča duboko doživljena i okupana suzana u izbjegličkoj koloni jer se sticajem okolnosti našla u autobusu koji ih je prevozio ka Srbiji u nadi da će pronaći svoje najmilije i neko mjesto gdje će naći krov nad glavom, parče mira i odmoriti napaćenu dušu.
- Moj suprug je bio teško ranjen i prebačen na VMA, te sam sa kolonom djece, žena i staraca, prešla put od Banjaluke do Beograda. Nikada neću zaboraviti to putovanje. Sjedila sam sjedište ispred mlade žene koja je sa dvoje djece, djevojčice od pet i dvije godine, te slučajnom sapatnicom, cijeli put preplakala – počinje svoju priču Banjalučanka i dodaje da djeca nisu nikom htjela u krilo od majke, da su bile preplašene i da pamti njihove potoke suza koje su i nju duboko boljele.
Krenula sam sa njima bez ičega dok je pucalo, svekra su ubili na njivi
– Ništa nemam što djeca vole da joj dam, prešla bi ona – rekla je, pomalo kroz šalu njihova saputnica, iako u tom trenutku nikome nije bilo do šale.
– Nemam ni ja ništa – rekla je kroz suze mlada majka i dodala: „Krenula sam sa njima bez ičeg jer je susjedna kuća je već gorjela, a pucalo je sa svih strana.“
Oteo joj se glasan jauk iako se suzdržavala, koliko je mogla, pred djecom, jer čim bi ona zaplakala, obje djevojčice su je glasno pratile, svjedoči Sava.
– Ponijela sam samo zavežljaj njihovih stvari da ih mogu presvući. U kući sam imala deset njemačkih maraka i ništa više. Sa tim sam krenula na ovaj put jada. Primio me je neki čovjek u traktor i rekao da možemo sa njim do Banje Luke, gdje on
ostaje. Negdje kod Petrovca djeca su se rasplakala. Bile su i gladne i žedne. Ugledala sam čovjeka koji je prema traktoru pružao vodu u plastičnoj boci od litar ipo. Zamolila sam ga da mi doda vodu djeca su mi žedna. Dodao je i rekao deset maraka. Izvadila sam deset maraka iz džepa i pružila mu , ne vjerujući da će uzeti. Mislila sam da mi se pričinilo. Hodao je uz traktor dok nije dobio novac, ali je sigurno čuo moje riječi: Dabogda nas stigo! – ponovo je zaridala čvrsto stišćući svoje uplakane djevojčice, sjeća se Sava.
– Bože, ne mogu da povjerujem – otrglo se Banjalučanki sa usana dok je slušala strahote.
– Ne mogu ni ja! Idem u Srbiju sa ovim zavežljajem, bez novca, bez muža, ne znam ni gdje je. Ne znam ni gdje mi je svekrva, svekra su ubili na njivi – ispričala je ojađena mlada žena tog kobnog dana kada se, ni kriva ni dužna, našla sa malom djecom u izbjegličkoj koloni bez igdje ikoga.
Djeca su bila do bola gladna, a ljudi dozivali najmilije
Gušila sam se, kaže Sava Guslov Marčeta, od tuge, na sjedištu ispred i što je bilo najgore nisam mogla da pomognem, jer sam potrošila pozajmljeni novac da obiđem ranjenog supruga, a sin se tek vratio iz Beograda.
– Tada sam pomislila da sam srećna žena, moji su živi. Rane će se izvidati. Kako će putnica iza mene izvidati svoje rane. Nisam misao ni završila kada je autobus stao. Neko je rekao zagušenje na putu, na hiljade je vozila krenulo put Srbije. Prolazili smo zaprežna kola, traktore prekrivene najlonima, pune djece i staraca. Između su se provlačili manji automobili iz kojih su ljudi dovikivali imena tražeći svoje najmilije. Vozač autobusa je stao jer dalje nije mogao voziti. Pošto je bilo vruće otvorio je vrata. Na vratima sam ugledala dvije djevojke, više djevojčice, koje su nosile u rukama po dvije kante šljiva. Tada mi je srce skoro prepuklo od tuge. Manja djevojčica je ispružila obje ručice prema šljivama i brzo ponavljala: Daj, daj, daj! Njena majka nam se svima obratila: Ona ne zna ni šta je to, prvi put vidi šljive, ali je do bola gladna – sjeća se Sava te mučne scene koja joj je zaigrala pred tužnim očima.
Pogledala je Sava malu uplakanu djevojčicu koja je šljivu halapljivo gurala u usta, onako sa košticom, dok je majka nije izvadila.
- Nisam izdržala, gledajući kako joj sok od šljive kapa sa male stisnute pesti dok je halapljivo jela, plakala sam kao dvije male djevojčice iz Krajine, glasno i bez stida – ispričala je Sava i kaže da se i danas rasplače kad se sjeti prošlosti.
Poezija i priče u amanet krajiškom narodu
Sava Guslov Marčeta je rođena 1952. Godine u Donjem Ratkovu na Zmijanju. Živi u Banjoj Luci od 1956. godine gdje se i školovala. Već u osnovnoj školi osvajala je nagrade pišušći poeziju za djecu. Kraći dio života provela je u Mrkonjić Gradu da bi se ponovo vratila u Banju Luku. Prva napisana zbirka poezije, kao i autobiografski zapisi uništeni su u ratnom vihoru 1995. godine u Mrkonjić Gradu. Sava Guslov Marčeta objavila je desetine priča koje su nagrađene na raznim konkursima u Republici Srpskoj, Srbiji, Njemačkoj. Za poeziju objavljenu u devet knjiga, takođe je višestruko nagrađivana. Učestvovala je u radio i tv emisijama, gostovala u školama i na raznim manifestacijama u zemlji i inostranstvu. Član je Udruženja književnika Republike Srpske i Srbije, kao i Instituta za dječiju književnost Beograda. Status umjetnika stekla je 2019. godine.
Do sada objavljene knjige su: ,,Pečat suza“ pripovjetke i poeziju, ,,Do ugarka sažežena“ poezija, ,,Janjdurina ljubav“ pripovjetke, te poezija za djecu; ,,Gdje stanuju nestašluci“ i ,,Jedna pjesma dva dukata“, bajkovite pripovjetke za djecu ,,Klupko zlatne paučine“, ,,Monografija Vranješ“ monografija porodice sa Zmijanja, roman, ,,Šest dukata za Ikoniju“ je zvučno snimila (lično čitala 11:55 časova) za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Roman za djecu i odrasle ,,Haljina od majčinih suza“, ,,Drhtaji ispod pepela“, izabrana poezija, ,, Oplenačka romansa“, ljubavna poezija, ,,Jabuka iz moga kraja“ rodoljuboiva poezija, , ,,U predvorju duše“ ,,Radnja stanje i zbivanje“, poezija za djecu i posljednja zbirka poezije ,,Vratiću nebo gdje je bilo“. Prozna i poetska djela Save Guslov Marčete su zastupljena u desetinama zbornika i antologija. Nova zbirka pripovijedaka, kao i roman su u pripremi. Sava živi i piše u Banjoj Luci. KRATKO O AUTORU Sava Guslov Marčeta je rođena 1952. Godine u Donjem Ratkovu na Zmijanju. Živi u Banjoj Luci od 1956. godine gdje se i školovala. Već u osnovnoj školi osvajala je nagrade pišušći poeziju za djecu. Kraći dio života provela je u Mrkonjić Gradu da bi se ponovo vratila u Banju Luku.
Prva napisana zbirka poezije, kao i autobiografski zapisi uništeni su u ratnom vihoru 1995. godine u Mrkonjić Gradu. Sava Guslov Marčeta objavila je desetine priča koje su nagrađene na raznim konkursima u Republici Srpskoj, Srbiji, Njemačkoj. Za poeziju objavljenu u devet knjiga, takođe je višestruko nagrađivana. Učestvovala je u radio i tv emisijama, gostovala u školama i na raznim manifestacijama u zemlji i inostranstvu. Član je Udruženja književnika Republike Srpske i Srbije, kao i Instituta za dječiju književnost Beograda. Status umjetnika stekla je 2019. Godine. Do sada objavljene knjige su: ,,Pečat suza“ pripovjetke i poeziju, ,,Do ugarka sažežena“ poezija, ,,Janjdurina ljubav“ pripovjetke, te poezija za djecu; ,,Gdje stanuju nestašluci“ i ,,Jedna pjesma dva dukata“, bajkovite pripovjetke za djecu ,,Klupko zlatne paučine“, ,,Monografija Vranješ“ monografija porodice sa Zmijanja, roman, ,,Šest dukata za Ikoniju“ je zvučno snimila (lično čitala 11:55 časova) za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Roman za djecu i odrasle ,,Haljina od majčinih suza“, ,,Drhtaji ispod pepela“, izabrana poezija, ,, Oplenačka romansa“, ljubavna poezija, ,,Jabuka iz moga kraja“ rodoljuboiva poezija, , ,,U predvorju duše“ ,,Radnja stanje i zbivanje“, poezija za djecu i posljednja zbirka poezije ,,Vratiću nebo gdje je bilo“. Prozna i poetska djela Save Guslov Marčete su zastupljena u desetinama zbornika i antologija. Nova zbirka pripovijedaka, kao i roman su u pripremi. Sava živi i piše u Banjoj Luci. Sava Guslov Marčeta je rođena 1952. Godine u Donjem Ratkovu na Zmijanju. Živi u Banjoj Luci od 1956. godine gdje se i školovala. Već u osnovnoj školi osvajala je nagrade pišušći poeziju za djecu. Kraći dio života provela je u Mrkonjić Gradu da bi se ponovo vratila u Banju Luku. Prva napisana zbirka poezije, kao i autobiografski zapisi uništeni su u ratnom vihoru 1995. godine u Mrkonjić Gradu.
Sava Guslov Marčeta objavila je desetine priča koje su nagrađene na raznim konkursima u Republici Srpskoj, Srbiji, Njemačkoj. Za poeziju objavljenu u devet knjiga, takođe je višestruko nagrađivana. Učestvovala je u radio i tv emisijama, gostovala u školama i na raznim manifestacijama u zemlji i inostranstvu. Član je Udruženja književnika Republike Srpske i Srbije, kao i Instituta za dječiju književnost Beograda. Status umjetnika stekla je 2019. Godine. Do sada objavljene knjige su: ,,Pečat suza“ pripovjetke i poeziju, ,,Do ugarka sažežena“ poezija, ,,Janjdurina ljubav“ pripovjetke, te poezija za djecu; ,,Gdje stanuju nestašluci“ i ,,Jedna pjesma dva dukata“, bajkovite pripovjetke za djecu ,,Klupko zlatne paučine“, ,,Monografija Vranješ“ monografija porodice sa Zmijanja, roman, ,,Šest dukata za Ikoniju“ je zvučno snimila (lično čitala 11:55 časova) za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Roman za djecu i odrasle ,,Haljina od majčinih suza“, ,,Drhtaji ispod pepela“, izabrana poezija, ,, Oplenačka romansa“, ljubavna poezija, ,,Jabuka iz moga kraja“ rodoljuboiva poezija, , ,,U predvorju duše“ ,,Radnja stanje i zbivanje“, poezija za djecu i posljednja zbirka poezije ,,Vratiću nebo gdje je bilo“. Prozna i poetska djela Save Guslov Marčete su zastupljena u desetinama zbornika i antologija. Nova zbirka pripovijedaka, kao i roman su u pripremi. Sava živi i piše u Banjoj Luci.
TOGA DANA, 5. AVGUSTA 1995.godine
Kiša, sunce, suze
Zavežljaji
Čarape, rublje i bol
Jesi li ponijela čarape majko?
Jesam
Jesi li ponijela bol kćeri?
Tu je,
U svakom zavežljaju,
Ne želi ostati sam…
Kuća napuštena
Učas muk
Zamjenjuje zavijanje Vuka
Žuljevita,
Žicom svezana ruka
Gori sa sijenom u štali…
Kolona, lelek,
Rika
Krava i tenkova
Nosiš li tamjan, majko?
Ne,
Tamjan ćemo naći tamo,
Tamo kod braće istočne
Tamo gdje Boga mole
Nosiš li uspomene kćeri?
Nosim,
Sve krikove i tutnjavu
Uspomene na oca, na jadnike
Nosim,
Nosim, teške su i bole…
Zauvijek će da bole, kćeri
Zauvijek će boljeti, rode!
IZ POEME ,,KOČIĆU PETRU NA SVETU PETKU TRNOVU''
( Obraćanje Petru Kočiću)
(ĆUTALA BIH JA)
Znam da mi ne bi odobrio ćutanje
Baš Ti
Za dugu kolonu
S kraja na kraj
Razorene nam otadžbine,
Preko naše junačke Manjače
Sve od Hrvatske,
Pa do Srbije
Ne, neću
Neću da ćutim o djetetu
Što u majčinom naručju plače
O baki koja ponijela nije
Tamjan iz džepa
nove pregače,
Koju je samo u hram oblačila
Na suze starine,
prve u životu
dok pada gledajući
petrovačku cestu
kako se od sile
ka nebu diže,
čelične ptice
što lete sve niže
u mrtvom oku ostaju sleđene
ne, neću da ćutim
dijete ne diše, ni on ne diše
zblanuti konji živi oganj vuku
zavežljaj šljiva i bocu vode
s krvlju pomiješane
Jadikovanje!
Dozivanje!
,,Ideš li rode?
Idem, idem!''
Zauvijek iz svoga doma idem!
DOBRO VEČE DRAGI PROGNANICI IZ HRVATSKE! NIKADA NEĆU ZABORAVITI
VAŠU KOLONU! NADAM SE OD NIČIJI DA STE POSTALI NEČIJI.
DJEČAK SA DESETOG SPRATA
Da l' me se sjećate
Tu sam stanovao
Devedeset prve
Na početku rata
Pogledajte bolje
Samo sam porast'o
Ja sam onaj dječak
Sa desetog sprata
Otišli smo davno
Jer jedne večeri
Do nas šapat dođe
U ,,Lori'' su zvijeri
U Splitu sam rođen
I tek sedmu brojim
Ruka mi olovkom
Nevješto barata
Al' otići moram
Zato što sam Srbin
Zato što sam dječak
Sa desetog sprata
Evo sad sam momak
Kao jarbol stojim
Samo u mislima
Pogled more hvata
Sve je drugo isto
Sem što sam porast'o
Ja sam vaš ,,Klipeta''
Sa desetog sprata
Je l' more još plavo
Da li me se sjeti
Tako bih ga rado
Želio vidjeti
SGM avgust 1996.
Na današnji dan 1995.godine ispratila sam kolonu srpskih izbjeglica iz Hrvatske do
Beograda. I danas me progone slike napaćene djece. Stihovi ,,Dječak sa desetog sprata''
posvećeni su dječaku koji je izbjegao iz Splita 1991.
ČOVJEK BEZ UTROBE I ŽENA BEZ POGLEDA
Srbima iz Krajine i Milki Jovana Guslova
Ona je ušla sa prvim putnicima i sjela na sjedište do prozora čvrsto držeći zgrčenim
prstima crnu ručnu torbicu. Sve na njoj, poput torbe, bilo je crno sem jednog pramena
kestenjaste kose koji se oteo kontroli i proviro ispod šala od čipke ovlaš prebačenog
preko kose.
On je ušao među posljednjim putnicima i sjeo pored žene u crnini prošavši kroz dva
vagona tražeći mjesto.
Voz je ubrzavao krećući sa Banjalučke stanice. Sve češće se čulo kloparanje točkova i
gvozdeni šum šina na sastavcima. U sutonu koji se brzo spuštao prolijetale su kuće sa
cvijetnim vrtovima djelujući tako mirno kao da su utonule u san. Već upaljena ulična
svjetla trepereći u pravilnim nizovima proticala su brzinom unazad gdje su nestajala
poput dalekih zvijezda.
Žena je gledala kroz prozor, ali ništa od tog nije vidjela. Ona više nema oči, isplakala
ih je već odavno gledajući prema Grmeču i Petrovcu.
Zašto mu u vojnički ranac nije stavila još jedne čarape? Zašto je zaboravila da mu
stavi izrezbareni, drveni krst koji mu je poklonio drug na bogoslovskom fakultetu? Ona
je kriva. Kriva je što u trenutku opraštanja sa danom njen prvenac nije stiskao svoj krst
od koga se nije odvajao. Kriva je, kriva je…
Zasuzile bi oči jer srce krvari, ali više suza nema, pogled je zalutao negdje gledajući
prazno. Čuje da pored nje neko diše, ali ga ne vidi. Noktima je čvrsto zagrebala po ručnoj
torbici i to je bio jedini pokret njenog tijela, nijemookamenjenog.
Čovjek pogleda ukočeno tijelo na susjednom sjedištu i poželje da oslovi ženu, ali mu se
učinilo da spava otvorenih očiju, dok nije više osjetio no čuo lagano paranje po
vještačkoj koži torbice, oguljenoj od upotrebe. Možda ona ne želi pričati o sebi i
dijeliti bol sa nepoznatim.
Nije mogao da se ne vrati u sjećanje koje ga je povrjeđivalo kao nož. Počinjalo je uvijek
isto, crnom ženskom cipelom na krvavom asfaltu. To sjećanje će ga pratiti cijeli
život, gdje god bio, putovao, o čem god razmišljao, ta cipela ogrezla u krvi, biće dio
misli, bića i vremena. Krvava natikača zgaženih peta, na brzinu obuvena, bila je
posljednje što je vidio od nje. Tijelo joj je prvo pogođeno granatom, a zatim su ostatke
uništile gusjenice tenkova koji su se sa tom namjerom i kretali auto-putem, onim putem
za čiju izgradnju je dobio tri udarničke značke, putem zbog koga je krvave dlanove
obmotavao krpama i nastavljao dalje ne sanjajući da će se na njemu prosuti Nevenkina
nevina krv.
Od tada je umro iznutra.
Mrtav je kao i ona iako ima kosti i kožu, utrobu nema, zavila se zajedno sa njenom oko
tenkovskih gusjenica i tu smoždena čekala šmrkove da je speru, da traga o postojanju i
zločinu nema. Slika užasa koji je pratio kolonu izbjeglica na putu za Gradišku živi u
očima, umu, u snu i na javi. Čovjek nije osjećao mučninu i bol u utrobi kao nekada dok je
razmišljao o Nevenki, o napuštanju ognjišta i praznom životu jer mu je duša praza, grč
i mučnina su nestali, utrobu više nema.
Bože, spasi dušmane. Spasi one u crnim košuljama sa šahovnicama na tenku i rukavu
koji su je mrtvu gazili i sa asfalta sprali. Oni nisu upoznali njenu svetačku blagost,
njenu dobrotu po kojoj ću je ja sanjati i pamtiti. Nisu poznavali moju Nevenku sem njenog
raznesenog tijela i prosute krvi, a sa tim prizorom treba živjeti. Bože oprosti
dušmanima.
– Šta kažete? Upita žena u crnini mičući samo usnama.
– Ništa, ništa, samo sam glasno razmišljao, reče čovjek spuštajući glavu prema prsima
tako da ih je skoro bradom dotakao.
Ona duboko uzdahnu nastavljajući da gleda nigdje jer nigdje više nije ni pripadala. Bila
je razapeta između sinovog groba i uništenog doma u Ključu i barake u izbjegličkom
naselju na periferiji Beograda u kojoj je živjela od socijalne pomoći sa dva slijepa
sina. Ona, kćerka ambasadora, proglašavana nekoliko puta najljepšom djevojkom u kraju
doživjela je najtužniju sudbinu.
Učili su je da niučem ne treba pretjerivati, da li je pretjerala predajući se cijela
ispunjenju želja svojih sinova, izgarajući u njihovim ostvarenjima da bi im samo
ublažila bol zbog nedostatka. Kada je najstarijeg Mlađu, jedinog sposobnog u porodici,
spremala u rat, strijepila je da se neće vratiti, da li je pretjerala u strepnjama ili je to
njegova sudbina, ostao je zauvijek nadomak zgarišta svoga doma. Kada ga je pogledom
ispratila suze su krenula same i negdje sa njima je isplakala pogled, ona više pogleda
nema, sve što vidi prazno je, prazno…
Poslije nekoliko signalnih zvižduka voz se zaustavio na Beogradskoj stanici.
Ona , kao što je i ušla, prva je izišla na peron.
On je izašao odmah za njom i zastao, skoro ukopan u mjestu od šoka. Na peronu su stajala
dva mladića u crnim odijelima. Njemu se učinilo da gleda jednog čovjeka i njegov odraz u
ogledalu.
Žena u crnom im je prišla. Ni sama na prvi pogled nije znala koji od njih je Goran, a
koji Mirko dok su se povijali da je poljube. Majka ih je uhvatila ispod ruku i udaljila se
sa njima dok su bijelim štapovima polukružno dodirivali pločnik ispred seba.
Čovjek je dugo stajao i gledao za njima zaboravljajući da ga čeka jedna mala soba u domu za
stare i nezbrinute.
Čovjek bez utrobe i žena bez pogleda ništa nisu rekli, ćutali su, a sve jedno o drugom su
znali.
Pripovjetka nagrađena na konkursu ,,Istina o Srbima''
U Gradišci 2009. godine.
NAJNOVIJE IZ RUBRIKE
U BANJALUCI BOKSERSKI SPEKTAKL: Prisustvuje i Milorad Dodik (FOTO)
U Banjaluci večeras bokserski spektakl. U velikom finalu Bokserske lige Srbije boriće se banjalučka Slavija i Radnički iz Beograda.
AKCIJA“ KORIDOR“ JE SIMBOL NASTANKA SRPSKE: Na Dugoj Njivi kod Modriče obilježena 32. godišnjica istorijske bitke VRS
PROBOJ koridora i spajanje Republike Srpske i Srbije u junu mesecu 1992. godine bio je veličanstvena bitka Vojske Republike Srpske i pobjeda života srpskog naroda na tom prostoru.
NEVRIJEME NANIJELO VELIKU ŠTETU U PRNJAVORU: Nezapamćena katastrofa u poljoprivredi
SNAŽNO NEVRIJEME praćeno krupnim gradom, koje je u dva navrata pogodilo područje Prnjavora, pričinilo je ogromnu štetu na objektima, vozilima i usjevima, rekao je gradonačelnik Darko Tomaš.
VRIJEME NAM SE IGRA: Sutra nestabilno sa lokalnim padavinama i grmljavinom
U Republici Srpskoj i Federaciji BiH /FBiH/ sutra će biti umjereno do pretežno oblačno i nestabilno vrijeme sa lokalnim pljuskovima, grmljavinom i mogućom pojavom grada.
„PROKLETA JE AMERIKA“: Milorad Dodik zapjevao zajedno sa kćerkom Goricom (VIDEO)
GORICA Dodik, kćerka Milorada Dodika, objavila je snimak na kojem pjeva zajedno sa ocem, predsjednikom Republike Srpske.
BANJALUČANI PRIJAVLJUJU ŠTETU: Dugi redovi ispred Policijske stanice Lazarevo
DESETINE građana banjalučkog naselja Lazarevo, trenutno čeka ispred Policijske stanice u ovom naselju kako bi prijavilo štetu koju je na njihovim automobilima prouzrokovalo ogomno nevrijeme koje je u subotu u večernjim časovima pogodilo najveći grad u Republici Srpskoj.
NE ŠALJU VIŠE NOVCA, VEĆ DIJASPORA U SVIJETU RASTE: Doznake iz inostranstva veće od 5 milijardi maraka
INFORMACIJA da je samo u prošloj godini dijaspora u BiH poslala iznos viši od tri godišnja budžeta Kantona Sarajevo ili nešto manji od budžeta Republike Srpske na najbolji način pokazuje razmjere egzodusa iz BiH, ali i potreba onih koji ostaju da žive u njoj.
„TUĐA RUKA SVRAB NE ČEŠE“ Dodik: Amerika brine samo za svoje interese
IMAJU li Srbi, Bošnjaci i Hrvati pravo na neki svoj interes u BiH ili je samo važan interes Amerike kome sva tri naroda treba da služe, upitao je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, osvrćući se na izjavu američkog ambasadora Majkla Marfija da je "mirno razdruživanje prijetnja interesima SAD".
ISPLIVALA ISTINA – BROJKE NE LAŽU: Bošnjaci su ovom izjavom priznali da nije bilo genocida u Srebrenici! (VIDEO)
ĆAMIL Duraković bivši načelnik opštine Srebrenica je tokom gostovanja na jednom od federalnih medija pričao o aktulenoj situaciji u Srebrenici, i tom prilikom iznio brojke koje ipak ukazuju šta je prava istina.
ČEKA SE NA IZLAZU IZ BiH: Pojačan saobraćaj na 4 granična prelaza
SAOBRAĆAJ je jutros pojačan na graničnim prelazima Gradiška, Velika Kladuša, Prisika i Izačić na izlazu iz BiH prema Hrvatskoj, dok su na ostalim prelazima zadržavanja kratkotrajna, saopšteno je iz Auto-moto saveza Republike Srpske.
Komentari (3)
22:01 SMIRIO SE VELIKI POŽAR NA HVARU: Nema otvorenog plamena (VIDEO)
SMIRUJE SE velik požar na Hvaru, nema više otvorenog plamena, rekao je za HRT gradonačelnik grada Hvara Rikardo Novak.
21:14 SMETA IM I HELIKOPTER ZA GAŠENJE POŽARA: Pomoć Srbije Srpskoj trn u oku „dušebrižnicma“ iz Sarajeva
KADA dođe do požara, veoma je bitno reagovati pravovremeno, pogotovo kada je riječ o nepristupačnim terenima, što je jedan od razloga zašto je helikopter MUP-a Srbije stacioniran u Trebinju, rekao je Boban Kusturić, direktor Helikopterskog servisa RS.
Vremenska prognoza
Sarajevo
Banja Luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Kursna lista
0 SMIRIO SE VELIKI POŽAR NA HVARU: Nema otvorenog plamena (VIDEO)
SMIRUJE SE velik požar na Hvaru, nema više otvorenog plamena, rekao je za HRT gradonačelnik grada Hvara Rikardo Novak.
0 NOVE MJERE U BANJALUČKOM KAMPUSU: Ulazak vozilima u Univerzitetski grad će se ubuduće plaćati
ULAZAK u Univerzitetski grad, poznatiji kao Kampus, od 1. septembra će se naplaćivati.