BLAGOJEVIĆ UPITAO: Zašto smeta istina o Šmitu?

Jer, za dobro je svih nas ovdje da se jednom već iz najmjerodavnije svjetske organizacije dobije zvaničan odgovor je li Kristijan Šmit visoki predstavnik ili nije, za šta jedini dokaz može biti odgovarajuća rezolucija SB UN, budući da je međunarodnim pravom (član 1 stav 2 Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog ugovora) jasno propisano da se visokim predstavnikom može postati i biti samo na osnovu relevantne rezolucije SB UN. U protivnom, ako takva rezolucija ne postoji ni Šmit nije visoki predstavnik.

I zato je gospođaCvijanović u funkciji predsjedavajuće Predsjedništva BiH s punim pravom zatražila od generalnog sekretara UN da o svemu tome zvanično obavijesti BiH. Već u tom pismu objelodanjene su gole činjenice, bolje rečeno gola istina, da je SB UN 22. jula 2021. godine održao sastanak o ovoj temi i da nije usvojio nacrt rezolucije da se Šmit imenuje za visokog predstavnika, jer taj nacrt nisu prihvatile ne samo Rusija i Kina nego i još 11 država članica SB UN, dok su samo dvije preostale države bile za.

Dakle, stvar je ovime postala kristalno jasna, a to je da Kristijan Šmit nije visoki predstavnik i zbog toga je njegovo predstavljanje u tom svojstvu lažno, odnosno protivpravno.

Ali, da ova istina ne bi dobila i zvaničan oblik u vidu obavještenja generalnog sekretara UN, tu je Ministarstvo inostranih poslova BiH.

Ono grubim zloupotrebama onemogućava da pismo predsjedavajuće Predsjedništva BiH uopšte dođe do generalnog sekretara UN, baš kao što i ostala dva člana Predsjedništva BiH onemogućavaju da ovo pitanje bude uopšte stavljeno na dnevni red sjednice Predsjedništva BiH. Jer, kada bi to učinili, a uporno to ne dozvoljavaju niti će dozvoliti, znaju ostala dva člana Predsjedništva, baš kao i MIP BiH predvođen Elmedinom Konakovićem, čime bi to rezultiralo.

Naime, svjesni su svi oni da bi, ako bi prihvatili legitimno i pravno utemeljeno traženje predsjedavajuće Cvijanović, to dovelo do istine koja njima nikako ne odgovara, iako je na dobro svih nas ovdje u BiH, a to je da Kristijan Šmit nije visoki predstavnik.

I zato pribjegavaju zloupotrebama svojih funkcija, tako što Konaković uzurpira nešto na šta nema pravo prema zakonu, dok Bećirović i Komšić toj istini ne dozvoljavaju ni da uđe na sjednicu Predsjedništva BiH, a kamoli da bude otpravljena u formi pitanja generalnom sekretaru UN.

Elmedina Konakovića i njegove ilegalne rabote ne razotkriva samo već rečeno, nego i činjenica da ima jedan odnos prema predsjedavajućoj Predsjedništva BiH, a sasvim drugi odnos prema članu Predsjedništva Denisu Bećiroviću. U tom smislu Konakovića je razotkrilo njegovo zvanično pismo, broj 07/3-2-05-1-3150-1/23 od 27. januara ove godine, u kojem dozvoljava da lično pismo Bećirovića, a ne Predsjedništva BiH, upućeno predsjedavajućem Vojnog komiteta NATO-a, bude dostavljeno na tu adresu putem Misije BiH pri NATO, ali to Elmedin ne dozvoljava kada se radi o zvaničnom pismu i traženju gospođe Cvijanović generalnom sekretaru UN.
Koliko je sve ovo zlo i naopako, svjedoči i nešto što je manje poznato ovdašnjoj najširoj javnosti.

Naime, uprkos navedenim opstrukcijama, postoji još jedan način na koji pismo gospođe Cvijanović može biti dostavljeno generalnom sekretaru UN. To je Misija UN u BiH, sa sjedištem u Sarajevu.

Ako bi predstavnik te Misije putem zvanične note dobio pismo predsjedavajuće Cvijanović, kad joj to, kakve li izopačenosti, navedenim opstrukcijama i zloupotrebama ne dozvoljavaju pomenute institucije njene države, takvu notu bi predstavnik te Misije morao da dostavi generalnom sekretaru UN. Međutim, i tu je prodrla spirala zla, jer je političko Sarajevo i tu napravilo bedem sa strancima, ovaj put iz navedene Misije UN-a u Sarajevu, tako da ni ta Misija, iako je to protivpravno, ne bi dozvolila da pismo predsjedavajuće Predsjedništva stigne do generalnog sekretara UN. Takvo bolesno stanje je porazno za ugled UN.
Kada se svemu rečenom doda činjenica u vidu osovine OHR-Ustavni sud BiH, koja funkcioniše tako što OHR svoju samovolju nametne kao zakon, iako je to protivno međunarodnom pravu i Ustavu BiH, a Ustavni sud zatim iznese golu tvrdnju koja je vid flagrantnog kršenja Ustava BiH od strane tog suda, da OHR navodno ima pravo na to, onda tu prestaju razum i vladavina prava, a nastupaju sile zla.

Zato je i ilegalno opstruisanje da se uputi navedeno pitanje i zahtjev gospođe Cvijanović generalnom sekretaru UN samo još jedan iz niza dokaza koliko je sve ovo u BiH pretvoreno u eroziju države i prava, i koliko je sve to svojevrsni trijumf zla nad vladavinom prava i pravdom.