RADOVAN KARADŽIĆ OTVORENO: Ko je kriv za krvavi rat u Jugoslaviji?

Foto: Novosti arhiva

* Nije sasvim jasno da li je moralo doći do rata, kao i na kome leži najveća odgovornost za tu krizu. Da li je taj rat bio potreban lokalnim snagama, ili je bio presudan interes velikih sila?

Danas već možemo govoriti da presudan uticaj na naša stradanja imaju „domaće snage“, a da se strani faktor time koristi koliko god može. Najnoviji događaji potvrđuju da je u korenu naših zala – manipulisanje identitetima. Neslaganje između Hrvata i Srba ne potiče ni od Karađorđevića, ni od Miloševića, a starije je i od Ante Starčevića, kad su Hrvati mislili da ih Srbi sprječavaju da dobiju status u Ka-und-Ka kakav je izborila Ugarska.

Srbi i Krajina nisu bili u Hrvatskoj, već direktno u Austrougarskoj, od koje su dobili status i privilegije, i bili dužni lojalnost Carstvu. Kad Nikola Tesla u životopisu napiše da je rođen u Austrougarskoj, on je vrlo tačan i precizan. Ni Ivanu Mažuraniću banu, i velikom pjesniku, nije uspjelo da Srpsku Krajinu uključi u hrvatske teritorije.

Ali i prije toga, sjeme je posijano na vjerskoj osnovi, katoličkim prozelitizmom, unijaćenjem srpskog stanovništva i prisvajanjem ogromnog broja Srba katolika, sada kao Hrvata. Sjećamo se Matavuljevog Pilipende. Dirljivo je vidjeti kako se muslimani, katolici i pravoslavci našeg porijekla u Skadru identifikuju sa Srpstvom, i bratski slažu.

Identitet je samoniklo stablo sa dubokim i snažnim korenima, i može se njegovati, ali ne i nasilno mijenjati bez posledica. Pravo na identitet, ili neidentitet mora biti sveto i neupitno. Nedavno je jedan poznati pjevač postavio otrežnjujuće pitanje: „Mogu li da budem građanin i ništa više?“ Vrhunski status još od starog Rima. Bilo kakva intervencija u identitet je nasilje nad prirodom stvari, i samo je korak do nasilja nad ljudima.

„Igre sa identitetom“ zaslužuju poseban i opširan osvrt, a za ove potrebe treba reći da konverzija nikad ne uspeva potpuno, i da se među konvertitima rađaju i njeguju užasna neprijateljstva prema matičnom identitetu i entitetu. Crna Gora je na Berlinskom kongresu bila četvorostruko uvećana. Susjedni srpski krajevi su se rado priključili maloj Crnoj Gori, jer je ona bila srpskija i od same Srbije. „Kolo“ u „Gorskom vijencu“ peva o toj prvotnoj Crnoj Gori: Što uteče ispod sablje turske/ što na pravu vjeru ne pohuli/ što se ne hoće u lance vezati/ to se zbježa u ove planine/ da ginemo i krv prolivamo/ da junački amanet čuvamo/ divno ime i svetu svobodu/.“

Toliko od Njegoša, i toliko od naroda. Ko će danas naterati Vasojeviće, koji su u stvari, kao i cela Crna Gora, pribežište Nemanjićke gospode, da više nisu Srbi? Ko Kuče,  Moraču, ko ceo sjever Crne Gore, Sinjavinu, Jezera, Drobnjake, Pivu, Banjane, srpsku Zetu, celu Staru Hercegovinu, pa Paštroviće i Bokelje – da privoli, ili da prisili da odsjeku svoju više nego hiljadugodišnju živu vezu sa cjelinom Srpstva, kome su njihovi preci dali zlatni doprinos? Kako „kućiće i odžakoviće“ navesti da izdaju svoje pretke i pređu u skorojeviće, da ne kažem „nikogoviće“? I zašto? Kome je to potrebno? Takav „isključivi“ (ili-ili) identitet moguć je samo u biljnom i životinjskom svetu, a u ljudskom rodu samo među rasama. Teško je zamisliti čistog bijelca kao crnca, ili čistog crnca kao bijelca. Ali u svemu drugom, za ljude važi „inkluzivni“, prošireni identitet. Svi znamo mnoge Srbe iz Amerike, koji su i odlični Srbi i Amerikanci. Živeo sam ponosan što sam i Srbin i Crnogorac, i neću da se odreknem nijednog od to dvoje, kao ni od Republike Srpske. O psihološkim ponorima i dramama renegata i konvertita, iz kojeg izrasta pravo neprijateljstvo, važno za našu temu – drugi put. Međutim, to je preduslov za mješanje stranih sila, bez kojih ne bi bilo naših lokalnih ratova.

Poznato je koliko dugo traju napetosti, pa i neprijateljstva, najtragičnija po Srbe, a zatim i po muslimane i Hrvate, kao najbliže rođake, sve od trenutka stvaranja zajedničke države 1918. Dalmatinski Jugoslovenski odbor je ucjenio isti takav odbor u Zagrebu da će, ako se svi ne ujedine sa Srbijom, oni ujediniti Dalmaciju, i tako je sačuvati za slovenski svet ovde. Dakle, ujedinjenje nije bilo iskreno, već je bilo za nuždu, da Hrvatska pređe iz tabora poraženih u tabor pobjednika. U Dalmaciji je zadržan taj entuzijazam i poštovanje za Srbiju i dinastiju Karađorđevića, dok su u ostatku Hrvatske odmah obnovljena stara antisrpska osjećanja i dešavanja, ponekad i pod maskom akcija Kominterne, što je destabilizovalo zemlju, dovelo do „novih ustava“, diktature i propasti, što je rezultiralo formiranjem NDH i „srbocidom“. Tako su hrvatski secesionisti ostvarili prvo banovinu, pa NDH, i konačno republiku, na kraju nezavisnu, na teritorijama koje su pripadale Austrougarskoj. U međuvremenu se desio genocid, koji ostaje glavna karakteristika tog poduhvata zvanog „nezavisnost“. Kralj Aleksandar I i Tito, podjednako su, u dva maha, sačuvali Hrvatsku od sudbine poražene strane u ratu, a sada ni jedan, ni drugi „spasilac“ i dobročinitelj nisu dobrodošli u Hrvatskoj. Samo nekoliko mlađih hrvatskih istoričara sa moralnim i profesionalnim integritetom govore o tome kako jeste. Neka nas Bog sačuva od novih evropskih nacionalizama, inače će naša „zapadna braća“ ponovo trebati srpsku pomoć protiv nove „germanizacije“ ili drugih „izacija“.

– Jasno je da jugoslovenske republike nisu imale nikakvo legalno ili ustavno pravo na jednostrane secesije, i o tome se slažu i međunarodni pravni i politički autoriteti, ali to je nekako postalo nevažno, i nepravo je dobilo prednost nad pravom. Iako je ostao utisak da je Amerika vodila u ratno razbijanje Jugoslavije, nekoliko nespornih autoriteta uključenih u zbivanja odgovornost je pripisalo Njemačkoj. O tome, ali i o odgovornosti drugih u Evropskoj zajednici, Sjedinjenim državama i Ujedinjenim nacijama, govorili su: lord Karington, Lorens Iglberger, Džejms Bizet (kanadski ambasador u SFRJ) Kolin Pauel, A. Solženjicin, Ralf Hartman (nemački ambasador u SFRJ) Peres de Kueljar, generalni sekretar UN, Džejms Bejker, Sajrus Vens, Lord D. Oven, Voren Kristofer (to jest, nekoliko državnih sekretara SAD), Rodžer Koen i A. M. Rozental iz „Njujork tajmsa“, francuski ministar spoljnih poslova Rolan Dima, holandski premijer Rud Lubers, Henri Kisindžer, turski ekspert i ambasador Alev Kilic, čak i sudija Antonio Kaseze, i drugi. Njemačka je posebno istaknuta kao odgovorna od strane američkih visokih zvaničnika, a Sajrus Vens je u više navrata javno govorio da je ovo u Jugoslaviji „Genšerov rat“ (ministar spoljnih poslova Njemačke), a da Njemačka nije uložila ni najmanji napor da to opovrgne. Sva ta stanovišta su nedvosmislena i dobro potkrepljena dokazima. To je užasan zločin protiv mira, a dodatni zločin je iskrivljivanje pravnih i istorijskih činjenica. Kako je onda moguće suditi drugima koji su bili protiv rata, za ovu katastrofu, kad bi svaki umišljaj podrazumjevao zalaganje i potrebu za ratom. A dobro je poznato da su Srbi bili protiv rata „po svaku cijenu“, kako je Vens izvestio Genšera 8. marta 1992.

Još jedan zločin je tvrdnja da je postojao neki zločinački poduhvat kod onih koji su sve učinili da ne bude rata, to jest kod Srba! Obe te potrebe, za ratom i za zločinačkim poduhvatom, postojale su kod nekih velikih sila, a srpska strana je učinila sve da rata ne bude. I sam Izetbegović nam je, nakon jedne posjete Nemačkoj, rekao da je dobio ponudu koja se ne može odbiti, i da mora da traži nezavisnost, što potvrđuje sumnje u ključnu nemačku umešanost. I dalje sam sklon da verujem da Izetbegović ne bi išao na krajnje rješenje, da nije bio pritisnut od svojih ekstremista, a posebno odlučujući su bili uticaji velikih sila. Od Izetbegovića smo prvi put čuli, u maju 91. predlog za podelu Bosne (vidjeti intercepte razgovora Milošević – Karadžić, knjige Zulfikarpašića), a pred svojim ekstremistima je branio tezu da Srbe ne treba uključivati u njihov projekat „jer su Srbi subverzivni“. Kad mi je Koljević to potvrdio, upozorio sam Aliju da se to ne bi smjelo čuti, jer nakon te uvrede ja bih imao problema da pregovaram sa njim, a on mi je odgovorio da to nije uvreda, već kompliment: mislio je na to da su Srbi neposlušni.

Hrvatska i Srbija su bile na dobrom putu da postignu sporazum, ali su hrvatski eksperti jednoga dana saopštili da napuštaju razgovore, po zahtevu Njemačke. Nekoliko od navedenih autora svedočili su da je „Njemačka progurala priznavanje Hrvatske i Slovenije“, a potom i Bosne, te da je „ovo bio Genšerov rat“. Ako nije bilo tako, dužnost je Njemačke da to rasvijetli, kao i brojne relevantne navode da je „Njemačka progurala priznavanje Hrvatske i Slovenije“, te da je „ovo bio Genšerov rat“. Onda sam sugerisao predsjedniku Miloševiću da sve dogovori prvo sa Slovencima, jer sa njima nije bilo mnogo spornih stvari. Time bi se razgovori sa Hrvatskom rasteretili. Ali, ni Slovenci se nisu usudili da izađu iz kalupa koji je određen u Evropi. Nikako nije lijepo što se Njemačka, nakon dva svjetska rata vođena protiv Srba i Južnih Slovena, uopšte bavila razaranjem Jugoslavije. Ali, glavna odgovornost leži na srpskim zapadnim saveznicima iz oba svjetska rata – zato što su ti saveznici poništili sve rezultate srpskih borbi i žrtvovanja u tim ratovima. Ne zvuči nimalo saveznički, ni prijateljski.

IZNUĐENI POTEZI

* S druge strane, Srbi su i u Bosni i u Jugoslaviji vukli samo „iznuđene poteze“, uvijek ostavljajući vrijeme i prostor da druge strane povuku svoje nelegalne odluke. Deveti januar (1992) kao dan osnivanja Republike Srpske, pominje se uz buku i neutemeljena osporavanja. Međutim, to je bio presudan događaj da BiH dobije svoju konferenciju u okviru Londonske konferencije. Evropska zajednica je već 15. januara te godine poklonila punu pažnju tom događaju: Badinter je toga dana objavio da BiH ne može da ide glatko u nezavisnost, jer ona nije kao druge republike, između ostalog i zbog formiranja Republike srpskog naroda u BiH. To je prvo priznanje RS, daleko prije rata, i rijetka prilika kad su i Srbima priznali „nove realnosti na terenu“. Inače su nam u susretima govorili kako mi imamo pravo, „ali situacija na terenu se promjenila“, ili „postoje nove realnosti na terenu“.

U krizi u Bosni evropska zajednica je prihvatila argumente srpske, i delimično hrvatske strane, tj. „hrišćanske većine“, da BiH ne može do nezavisnosti glatko, kao neke druge republike, pa je organizovana konferencija (lord Karington i ambasador Kutiljero) koja je brzo postavila osnove za mirnu transformaciju BiH, po mjeri sva tri konstitutivna naroda. A onda je ambasador SAD Cimerman pokvario već usaglašen sporazum, i ohrabrio SDA i njeno vođstvo da idu na „sve, ili ništa“, pri čemu će ih velike zapadne sile čuvati od ovoga „ništa“. Šta su mogli da izgube, osim blizu sto hiljada građana BiH sve tri zajednice, mnoštvo materijalnih dobara, i sve izglede na dobrosusedski život nakon rata.

Medijska demonizacija Srba, prvobitno sa ciljem da se Srbi spreče u oslanjanju na međunarodno pravo i tako utiču na ishod i „diktiraju tempo“ rješavanja krize, što nam je vješto i ne bez žaljenja, saopštio lord Karington kao jezgro evropske taktike, a Cimerman to naknadno priznao. Ali, to je bilo samo jedno privremeno opravdanje. Prava svrha demonizacije jednog kolektiviteta je pra-greh, pra-ratni zločin, jer se i čini da bude prihvatljivo i dozvoljeno ubijati bilo koje pripadnike toga kolektiviteta, bez osjećanja krivice. Isto je bilo pred Prvi svjetski rat, kad je Austrougarska spremala pokolje srpskog stanovništva (sjećamo se Mačve). Isto je bilo sa Jevrejima, i Srbima takođe, pred Drugi svetski rat, kad je Pavelić planirao „konačno rješenje“ za Srbe, pa devedesetih, od strane zapadnih sila. Tri puta u jednom vijeku! Srbi treba da objave (i u popularnoj verziji) studiju sa detaljnim primerima i sveobuhvatnošću tih planiranih „srbocida“. Ni Holokaust, ni „srbocid“ ne bi bili ostvarivi bez prethodne demonizacije kolektiviteta, i demonizacija se pokazuje kao prvi čin istrebljenja, „konačnog rješenja“, i treba da bude kažnjivo. Jevreji i Srbi, ali i ostali kolektiviteti imaju pravo i obavezu da uvedu „nultu toleranciju“ za takvo ocrnjivanje i demonizaciju. A uz Holokaust, Srbi imaju previše razloga da uvedu i termin „srbocid“!

(Teskst objavljen 09.05.2021. godine)

NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

NOVE TEHNOLOGIJE I PROCEDURE: Šta nam donose predstojeći izbori u okotbru?

OPŠTI oktobarski izbori sa novim tehnologijama, novim načinom glasanja, pravilima i redizajniranim glasačkim listićima - sve su bliže. Ostalo je još šest sedmica. Dok iz CIK-a i dalje optimistično tvrde kako će proces glasanja uz tehnološke inovacije "teške" 86 miliona maraka i još miliona za obuku administracije i ostale prateće sadržaje, biti jednostavniji i dovesti do sprečavanja izbornih nepravilnosti, nižu se ne baš "optimistični" suprotni argumenti.

SRCE PRESTALO DA KUCA: Doktorka spasila život planinaru kod Konjica

DOKTORKA Pamela Bejdić danas je brzom i prisebnom reakcijom spasila život planinaru kojem je iznenada pozlilo na području sela Ocrkavlje kod Konjica, objavio je GSS Prenj na Fejsbuku.

KO JE PALIO I RUŠIO SRPSKE CRKVE? Licemjerno političko Sarajevo ne pominje ova nedjela muslimana u prethodnom ratu (FOTO)

ODBOR za zaštitu prava Srba u Federaciji BiH /FBiH/ upitao je vjerske i političke lidere muslimana u BiH ko je u proteklom ratu zapalio pravoslavnu crkvu pored Lukavca i kapele kod Visokog i Konjica, gdje su efektivnu kontrolu imali pripadnici takozvane Armije BiH.

„ZAHTIJEVAMO DONOŠENJE HITNE ODLUKE“ Završeni protesti u Ramićima, mještani se obratili nadležnima

BLOKADA saobraćaja na dionici magistralnog puta Banjaluka - Prijedor, započeta u 17 časova od strane protestne grupe građana povodom problema Regionalne deponije u Ramićima, završena je.

TEMPERATURE RASTU I DO 42. STEPENA: Nedim Sladić prognozira paklene vrućine naredne sedmice

METEOROLOG Nedim Sladić najavio je da bi idućeg petka u Bosni i Hercegovini mogle biti zabilježene najviše temperature vazduha u 2026. godini, a nije isključena ni mogućnost obaranja pojedinih temperaturnih rekorda.

MJEŠTANI NA PROTESTU ZBOG DEPONIJE: Odlučili se na radikalan korak kako bi ukazali na dugogodišnji problem

POČETAK protestnog okupljanja stanovnika Mjesne zajednice Ramići, organizovanog zbog dugogodišnjeg problema nepodnošljivog smrada u okolini Regionalne deponije, u potpunosti je blokirao saobraćajnicu na Tunjicama i primorao vozače da koriste alternativni pravac kroz Kuljane.

VRIJEME SUTRA: Nakon svježeg jutra, temperature rastu preko 35 stepeni

U Republici Srpskoj i Federaciji BiH stura će biti pretežno sunčano vrijeme sa temperaturom vazduha do 36 stepeni Celzijusovih.

OBOREN TEMPERATURNI REKORD: U gradu u Srpskoj čak 27 dana zaredom temperatura se nije spuštala ispod 30 stepeni

BANJALUKA ovog ljeta bilježi najduži niz tropskih dana u historiji mjerenja. Čak 27 dana zaredom, od 25. jula do 20. augusta, temperatura je dostizala ili prelazila 30 stepeni Celzijusa.

„KAPA DOLE NAŠIM JUNACIMA“ Vučić sa vatrogascima u Deliblatskoj peščari (VIDEO)

PREDSJEDNIK Srbije Aleksandar Vučić obratio se građanima video-porukom.

KLIZIŠTE GUTA KUĆE: Stanovnici banjalučkog naselja vape za pomoći

U BANJALUČKOM naselju Česma, aktivirano klizište prijeti kućama, ali i životima stanovnika u ovom dijelu grada. Dok građani mole za pomoć, nadležni u Gradskoj upravi Banjaluka ne odgovaraju.