RADMILA KARLAŠ, KNJIŽEVNICA, ZA „NOVOSTI“: Sloboda košta, ali i vrijedi

Foto: Ustupljena fotografija

Uporedo sa novinarstvom, autorica je brusila i svoj dar za književnost koji je rezultirao objavljivanjem romana „Četvorolisna djetelina“ i „Kad utihnu melezi“, a objavila je i zbirke priča „Pogrešan peron“ i „Lutak“. Novi roman „Ej drugovi, je l’ vam žao“ pisan je u intimnom tonu, otkrivajući bolne spoznaje o prošlosti koje je duboko preispitivala i odlučila roman posvetiti roditeljima. Kako je tekao proces nastanka knjige, šta je utkala u likove i da li uopšte ima biografskih elemanata, ispričala je za „Novosti“.

*  Najnoviji roman „Ej drugovi, je l’ vam žao“ posvetili ste Vašim roditeljima. Koliko je bilo izazovno raditi na takvom romanu i koja osnovna nit Vas je je vodila tokom procesa stvaranja knjige? 

Moji roditelji, kojima sam posvetila roman, najzaslužniji su što sam ovakva kakva jesam. Što se rukovidim znanjem, a ne mitovima, predrasudama, stereotipima, što mnome nije moguće manipulisati i što mislim svojom glavom. Smatrali su i živjeli, kako je moj otac govorio, da s ljudima treba tražiti ono što ih spaja, a ne ono što razdvaja. Meni je roman blizak iznutra, jer je istraživanje svih detalja u vezi nastanka zemlje u kojoj sam živjela, a koja je potom brutalno uršena, dio moje prirode. Posljedice sam vidjela, uzroci su me zanimali. Emotivna sam uvijek kad proživljavam bivšu zemlju kao jedan fenomenalan kukturni i geografski prostor, kao nešto što me činilo bogatijom. Poruka se nameće, a to su ljubav i razumjevanje što iziskuje znanje. Tek tad čovjek može ići dalje. Zapetljavanje u besmislene i plasirane mržnje, kvaziznanja svodi čovjeka na nivo nekog klona, automata, koji vitla ovim ili onim bajracima. Mene je na pisanje ove knjige potaknila ljubav, ali i bol zbog svega što se desilo, a naročito toga kako se desilo. Roman je fikcija, nema autobiografskih dijelova.

* Radnja romana obuhvata i prijeratne i poslijeratne godine, a dosta toga se odigrava i u Sarajevu. Junakinja Iris traga za ljubavlju iz mladih dana i spaja mozaik uspomena. Koliko se čitaoci mogu povezati sa glavnom junakinjom koja traži osjećaj pripadnosti jer se sve oko nje raspalo? Na koje načine ste gradili njen lik?

Roman prati mnogo istorijskih vremena, pa tako i prijeratno i poslijeratno Sarajevo. Svako može biti Iris, ako je okrnjen postojanjem bez Drugog. Drugi nije drugačiji, on je dio svih nas ponaosob. Tek kao cjelina možemo da funkcionišemo. S drugim i drugima. Iris se nametnula kao lik. Nikada unaprijed ne razmišljam o svojim likovima, oni se jednostavno dese. Romane ne pišem po skicama, već po intuiciji i još nečem što bi Karl Gustav Jung nazvao procesom individuacije. Erika Jong je u svojoj knjizi „U krevetu sa đavolom“, ovakav stil pisanja nazvala neometanim tokom informacija i da su ti pisci najsretniji. Mislila je svakako na sam proces stvaranja romana, a ne na njihovu sveukupnu sreću. Moja podsvjest je duboka, sad radim na roman u Ibn Sini i mnogobrojni fiktivni detalji života tog čuvenog čovjeka, kojeg ja iznimno volim, samo izranjaju iz mene, kao ribe iznad površine. Prepustim se svom unutrašnjem biću, jer ono očigledno sve zna. Iris je očigledno kao imaginarni lik, a ipak neko koga možete da sretnete ili prepoznate u životu. Ono što je izvjesno je da je Iris avangarda, da se ne povodi većinom, da je svojeglava, istrajna i sklona da znanjem i ljubavlju živi, ma kako to bilo teško. I svakako osoba koja, kao što bi rekla Mira Furlan u svojoj autobiografiji, stalno propitkuje sistem. Dodala bih, ne samo sistem. Sve.

* Na šta ste htjeli kroz Kenanov lik posebno ukazati? Da li je njegov lik ideal čovjeka kojem se teži i da li je moguće dostići njegove suštinske vrijednosti?

Kenan je ljubav. I pripovjedač. Priče su bajkovite, ljekovite. Vjerujem da Riječ može da vas ubije. Ili izliječi. Izgovorano ima veliku moć. Oduvijek su ljudi pripovjedali, na sjelima, pored vatre, u noćima, u nevoljama. Pripovjedanje je staro koliko i čovjek. Ono ima moć. Kenan je lik koji svojim pričama udiše život i junaci istih postaju stvarni. Sve što je ispričano postane stvarno. Zato pazite šta pričate uvijek.

* Roman je velika posveta našoj Bosni, njenoj kulturnoj i etničkoj izmiješanosti i naprosto je predivno da su glavni likovi ovog romana o Sarajevu, ona naša razlika koja tvori jedinstvo, zapisao je Nerzuk Ćurak o Vašem romanu. Koliko ovakvi romani koji proklamuju kosmopolitizam mogu da utiču na zamračenu svijest pojedinaca koji su obuzeti toksičnim ideologijama?

Ljubav i znanje su u zaista nezavidnom položaju. Opasni. Davni neprijatelji. Ali, ja bojim svijet unutrašnjim bojama, pa na promocijama vidim ljude koje je taj kosmopopitizam taknuo. Mnogo smo zagađeni, neophodna je jedna temeljna detoksikacija. Hoće li se skoro desiti na makro nivou, ne znam. Sumnjam. Ali postoje mikro nivoi. Bilo bi lijepo da „inficirani“ ljudi poslije romana progledaju. Ali neće. Pitanje je hoće li i čitati, mogu li. Pretpostavljam da određeni kreatori „kulture“ netrpeljivosti, teorija zavjere i „razložne“ mržnje hoće čitati. Oni me ne zanimaju, prepuštam ih njihovim bolestima koje im donose materijalnu dobit, što je bijedno. Ne znam šta da vam odgovorim. Želim da vjerujem da će bar neko biti „spašen.“

*Kako doživljavate književnu scenu u BiH? Poštuje li se danas dovoljno spisateljski zanat kod nas za razliku od nekih drugih zemalja?

Nemamo mi više onaj jugoslovenski kulturni prostor i izvrsno izdavaštvo. Ali imamo šta imamo. O nekom prevelikom poštovanju pisaca u eri poremećenih ukusa ne treba ni govoriti. Pri tom ne mislim na nacionalne ili nacionalističke pisce, koje malo ko čita, ali ih zato objavljuju, zlu ne trebalo. Meni je smiješno kad pogledam zahvale pisaca koji objavljuju „vani.“ Lijepo mi se zavrti u glavi od silnih agenata, pomoćnika, sekretara, sekretarica, ovih, onih. Naravno da je teže ovdje pisati gdje je sav posao vaš. Od objavljivanja, distribuiranja i mnogo toga još. Ukratko, snalazite se.

* S obzirom na to da ste i novinarka, kako vidite medije u BiH? Šta bi na tom polju, po Vašem mišljenju, trebalo popraviti?

Kakvo društvo, takvi novinari. Često sam se sretala sa poslušnim novinarima, jer kako kažu, moraju. Eto, ja nisam morala, čime sam uništila svoju egzistenciju. Sloboda košta, ali i vrijedi. Trebalo bi promijeniti sve. Od glave. Osim par časnih pera u BiH, u oba entiteta, vidim samo pognute glave u stilu je li Tale, jeste kapetane. Sumnjam da se nešto i može „popraviti.“ Mjenjati da, ali popraviti ne. Nepopravljivo. To je već neka druga i jako obimna tema.

* Može li se reći da su književnost i novinarstvo dvije Vaše velike ljubavi koja nadopunjuju jedna drugu? Čemu vas je naučilo novinarstvo, a čemu književni rad? 

Novinarstvo mi je bilo površno u odnosu na pisanje romana, priča, eseja. Sa devet sam pisala esej o Andrićevoj Gospođici za jedne knjževne novine i niko mi nije vjerovao da sam ga ja napisala. Kada sam sa 14 pisala o Kreži, već su mi više vjerovali, ali su me gledali čudno. Najljepši period novinarstva po mene bilježim prije rata, kada sam putovala po selima, zaseocima i gradovima bivše zemlje i pisala reportaže. Susreti sa običnim ljudima nekim povodima, a bilo je i onih strašnih kao kada je otac u okolini Cazina silovao pet kćerki, za mene su bili otkrivanje jednog posebnog svijeta. Zanimljivo je da sam uvijek, ma gdje kročila, bila ljubazno dočekana. Sjećam se kako mi je jedna nana grijala čizme pored peći za šporet usred zime negdje u središnjoj Bosni. Ja sam prela kao mačka pored peći, zaboravljajući da sam tu poslom. Potonje, ozbiljnije teme, rastuživale su me kada sam shvatila kud sve vodi i da riječi bacam u vjetar. Ili malobrojnim, koji su se alamantno brzo prorjeđivali i nestajali. Kao izbjeglice, kao dobrovoljni prognanici, kao neki srednji sloj koji smo izgubili. Onaj pametni i obrazovani. Iskeno, nešto iz mene uticalo je na način kako pišem novinarske tekstove, pa se opet vraćamo na moje roditelje, mog oca profesora srpskohrvatskog jezika i majku, svima prići sa osmjehom, pa je tu ona nana i ono njegovo o znanju, pa kao takav znaš napisati analitički i lako objašnjiv tekst. Koji mnogi nisu htjeli da čitaju. I istine radi, prvo sam postala književnica, pa novinarka. Moje pisanje priča, neke dijelove komotno koristim u svojim sadašnjim romanima, nastali su prije prvog novinarskog teksta.

* Promociju knjige očekujemo sutra u Banjaluci, a šta je dalje u planu? Radite li sada na nekim novim projektima?

Zagreb i Novi Sad svakako su na redu. Potom Ljubljana. Završavam roman „koji se piše“ 27 godina, jer to tako treba, imam jedan u fioci gotov, a pomenuti o Ibn Sinu je u nastajanju. Nova zbirka priča je gotova.

NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

ODREĐEN PRITVOR MUŠKARCU KOJI JE PRIJETIO VUČIĆU: Zbog jezive objave na mrežama, završio iza rešetaka

PRED Posebnim odjeljenjem za visokotehnološki kriminal Višeg javnog tužilaštva u Beogradu saslušane su dvije osobe osumnjičene za po jedno krivično djelo ugrožavanje sigurnosti, saopštilo je tužilaštvo.

PALE DOBILE NOVI SIMBOL: Pušten u saobraćaj kružni tok vrijedan skoro milion KM (FOTO)

NAJVIŠE rukovodstvo Republike Srpske danas je na Palama zvanično otvorilo novoizgrađeni kružni tok, vrijedan 997.000 KM sa PDV-om.

„FORTINA BLOKADA PALA“: Vladi Srpske uplaćeno više od 18 miliona KM

VLADI Republike Srpske danas je uplaćeno 18 miliona KM iz viška prihoda Regulatorne agencije za komunikacije BiH, prihoda od 4G mreže i univerzalne mobilne telefonije, rekao je na konferecniji za novinare ministar finansija i trezora u Savjetu ministara Srđan Amidžić

POVRAT NOVCA ZA ŽIVOTNE NAMIRNICE, LIJEKOVE I DRUGE POTREPŠTINE: Stigao prijedlog šta sve može da se uradi za 30 miliona KM od PDV-a

MINISTAR finasija i trezora u Savjetu ministara Srđan Amidžić pozvao je gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića da 30 miliona KM od PDV-a vrati građanima koji donesu račune za životne namirnice, lijekove i druge potrepštine.

„OTIŠLI STE RADEĆI ONO ŠTO STE NAJVIŠE VOLJELI“: Emotivne riječi brata Alme koja je poginula na Elbrusu (FOTO)

DANAS je u FBiH i Brčko distriktu Dan žalosti, zastave na pola koplja, a BiH se s tugom i nevjericom oprašta od pet zeničkih planinara koji su stradali na planini Elbrus u Rusiji.

SPASIOCI NISU PRONAŠLI MACIKU: Ovo je mačka koja je krenula na Elbrus sa planinarima iz BiH (FOTO)

MAČKA Macika koju je sa sobom u ekspediciju na Elbrus poveo bračni par Okanović, Alma i Denis, nije pronađena. Kako javljaju ruski mediji, spasioci nisu uspjeli pronaći Maciku koja je sa stradalim Okanovićima osvajala planinske vrhove, a što je trebalo biti slučaj i sa Elbrusom

SRPSKA PLANIRA NOVE STOTINE KILOMETARA: Na korak do realizacije nacionalnog sna, povezivanje Banjaluke i Beograda auto-putem

REPUBLIKA Srpska se nalazi u najvećem infrastrukturnom ciklusu izgradnje auto-puteva. U narednom periodu planirani su neki od najznačajnijih projekata.

OTVARANJE AMFITEATRA KOD PRAVNOG FAKULTETA: Banjaluka dobija novi javni prostor

NAŠ grad će u četvrtak, 30. jula i zvanično dobiti još jedan savremeni javni prostor.

„NE UZVRAĆAJMO ZLOM NA ZLO“: Oglasili se iz parohijske kancelarije u Međugorju nakon skrnavljenja kipa Djevice Marije (VIDEO)

NAKON što je jutros, 28. jula, zapaljen vanjski oltar crkve sv. Jakova i oštećen kip Djevice Marije u Međugorju, na kojem su ostavljene uznemirujuće poruke, oglasio se Župni ured Međugorje, navodeći da svetište ostaje otvoreno svim hodočasnicima.

„PROBUDIO SAM SE, A ISPRED MENE JE LEŽAO MRTAV ČOVJEK“: Potresna ispovijest Zorana Kuljanina o jezivim torturama u logoru „Čelebići“

ZORAN Kuljanin svjedočio je za Memorijalni centar Republike Srpske o stradanju njegove porodice u Konjicu 1992. godine i boravku u logoru "Čelebići", gdje je, kako se prisjeća, preživljavao svakodnevne torture.