Čubrilović je toliko oslabio da nije imao više od 43 kilograma. Od gladi i žestoke zime 1916-1917, od 20 zatočenih atentatora i njihovih saradnika, proljeće je dočekalo njih petoro. Ubrzo po izlasku iz zatvora, 1918, dobio je posao na željezničkoj stanici u Sarajevu. Postao je zapovjednik stanične straže, a glavni zadatak bio mu je razoružanje austrougarske vojske koja je prolazila kroz Sarajevo. Taj posao obavljao je besplatno.
Čubrilović piše da je aneksija BiH u Tuzli obilježena kićenjem zastava i izlepljenim plakatima na srpskohrvatskom i nemačkom jeziku. Njegovi stariji, brat i sestre, bili su zabrinuti, a on je tek kasnije saznao da je tada planiran i atentat na Franju Josifa, u šta je bila umješana i njegova buduća snaja, učiteljica Jovanka Adamović. Ne znajući šta smjeraju da učine stariji, Vasa je sa bratom Brankom tokom jedne noći rušio austrijske zastave i cijepao izlijepljene plakate, pa je, kako je napisao, tako započeo svoju „protivdržavnu aktivnost“ u Bosni i Hercegovini.
– Država je činila sve da što više podvoji i zavadi narode Bosne i Hercegovine. To su, po ocijeni memoariste, činili i neki nastavnici Tuzlanske gimnazije, posebno oni koji su došli iz Hrvatske. Vođena je borba oko đaka muslimana, oko toga da li će se oni izjasniti kao Srbi ili Hrvati, da li je Bosna srpska ili hrvatska, da li je jezik srpski ili hrvatski. U toj mješanoj nacionalnoj i vjerskoj sredini, Čubrilović je napustio usko srpsko shvatanje i prihvatio jugoslovensku ideju kojoj je ostao vjeran do kraja života – navodi Krestić.
Poslije izbacivanja iz Tuzlanske gimnazije, Čubrilović je uspeo da se 1914. upiše u šesti razred Klasične gimnazije u Sarajevu. Tada se uključio u omladinski pokret jugoslovenskog opredjeljenja, u kojem je postao član uprave Udruženja sarajevskih đaka. Čubrilović svjedoči da je raspoloženje đaka uoči izbijanja svjetskog rata bilo revolucionarno i protivaustrijsko.
– Buntovno i revolucionarno raspoloženje đaka, po saznanju Čubrilovića, nije odgovaralo ni vladi Srbije, koja je poslije balkanskih ratova željela mir – kaže Krestić.
– Zbog toga je iz Srbije bilo pokušaja da se đaci primire. Savez studenata jugoslovenskih društava je na Vidovdan 1914. u Beču imao sastanak na kojem je riješeno „da se uspore i ublaže đački nemiri u jugoslovenskim zemljama“. Međutim, ti zahtjevi stigli su iznenada i sa zakašnjenjem.
Kao nepokolebljivi Jugosloven Čubrilović je napisao: „Moj naraštaj od 1914. nikad se nije kolebao da se treba boriti da se takva zajednica stvori, održi i obnovi, kad je ratom i okupacijom rasturena 1941-1945. Poslije 1945. ostali smo vjerni idealima i pomagali izgrađivanje jugoslovenske socijalističke zajednice naroda.“ Svoju jugoslovensku ispovijest Čubrilović je zaključio rečima: „[„] posle mojih ličnih iskustava, stečenih od 1914. do danas, ostajem kod svoga uvjerenja iz mladosti. Jugoslovenska etnička i kulturna zajednica i zajednička država bila je i ostaće trajan temelj i političke zajednice jugoslovenskih naroda.“
Čubrilović je smatrao da je njegova biografija više nego bogata značajnim i zanimljivim podacima koji će, ako budu zabeleženi, moći dobro da posluže istoričarima u tumačenju prošlosti u kojoj je bio ne samo svedok događaja već i učesnik.
– Čubrilović kazuje da Slobodan Jovanović nije voleo Karađorđeviće, da je pripadao „Crnoj ruci“ i da je bio u zavadi sa kraljem Aleksandrom, ali da se poslije rata sa njim izmirio i postao mu savjetnik prilikom izrade Vidovdanskog ustava – ističe Krestić.
– Kritičan je prema centralističkoj politici, prema politici Radikalne stranke, načinu upravljanja državom kralja Aleksandra. Nepovoljno mišljenje iskazao je i o knezu Pavlu.
Zaključio je da se on nije pokazao ni kao državnik, ni kao čovjek sposoban da vodi narod u vremenima kad je vladao, a okupljao je oko sebe ljude koji nisu mnogo vredijeli. Zbog nesposobnosti, vlast nije uspijela da reši hrvatsko pitanje. Nevještim i uskogrudim pregovorima vođenim sa Mačekom i Hrvatskom seljačkom strankom odnosi sa Hrvatima su pogoršani.
Poslije Drugog svjetskog rata Čubrilović je najprije bio ministar poljoprivede, pa šumarstva, dekan Filozofskog fakuteta, član Srpske akademije nauka, osnivač Balkanološkog instituta SANU i profesor univerziteta. Dožiieo je duboku starost, a „Sjećanja“ je počeo da piše 1977. godine, kada je imao osamdeset godina. Nije ih pisao odjednom, nastajala su u prekidima i od po nekoliko godina, pa ne ostavljaju utisak da su od „jednog komada“.
– Čubrilović je kao istoričar dao lični pečat jednom periodu srpske istoriografije – kaže dr Vojislav Pavlović, direktor Balkanološkog instituta.
– Teme koje je birao su bile od suštinskog značaja za srpsku istoriju, a on je nastojao da njegovi radovi čine jednu zaokruženu celinu koja bi ponudila odgovor na dilemu koja se pred njim postavila još u ranoj mladosti. Da li je moguće ujedinjenje Srba van zajedničke jugoslovenske države? Govorio je da je Jugosloven jer je Srbin: „Do ovog shvatanja sam došao od mojih mlađih dana podsvesno osećajući da zbog svoje etničke mešanosti sa drugim jugoslovenskim narodima, pre svega Hrvatima, ujedinjenje srpskog naroda se može ostvariti samo u okviru zajednice jugoslovenskih naroda.“
NACIONALNA SVEST I PRE 19. VEKA
– ČUBRILOVIĆ je nastojao da dokaže da je srpska nacionalna svijest postojala i prije 19. vijeka i da se zasnivala na istim osnovama u Srbiji, u Bosni i u svim drugim pokrajinama gde su Srbi živjeli – ističe Pavlović.
– Korjeni te jedinstvene nacionalne svijesti su delom bili uslovljeni istovjetnim prilikama u kojim je patrijarhalna sredina živjela pod osmanskom vlašću. Srpskom revolucijom je Srbija krenula posebnim putem i izgradila građansko društvo brže i potpunije od ostalih srpskih zemalja. Ujedinjenje, kako je to Čubrilović nastojao da dokaže u „Istoriji političke misli“, zahtevalo je pre svega potrebu stvaranja jugoslovenskog državnog okvira. To je bio Čubrilovićev naučni i životni kredo.
* * * * * * * * *
ISTORIČAR POVODOM MEMORANDUMA O ARBANAŠKOM PITANJU KOJI JE NAPISAO 1937. ZA STOJADINOVIĆEVU VLADU I ZAŠTO JE POSLIJE 1945. GODINE ZAUZEO SASVIM DRUGAČIJI STAV
SAVEZNIŠTVO SA ALBANIJOM U DRUGOM SVJETSKOM RATU PROMIJENILO JE RJEŠAVANJE PITANJA MANJINE NA KOSOVU I METOHIJI
ČUBRILOVIĆ je u „Sećanjima“ dao potpuno novo objašnjenje kako je i zašto, kao član Instituta zemaljske odbrane u Beogradu, napisao memorandum o arbanaškom pitanju. Ovaj dokument, koji je napisao 1937. za Stojadinovićevu vladu, bio je skoro potpuno nepoznat do objavljivanja u „Mladini“, 18. novembra 1988, a njegovi dijelovi kasnije su tumačeni izvan realnog istorijskog konteksta. Navodno, Čubrilović je u memorandumu predložio načine za rešavanje „albanskog problema“ totalnim etničkim čišćenjem Kosova i Metohije od Albanaca. Memorandumom su se bavili beogradski mediji, fragmenti su objavljeni u Tirani, a preveden je čak i na engleski jezik. Dokument je prikazivan i u Haškom tribunalu, kao dokaz o primeni termina etničko čišćenje.U memoarima Čubrilović kaže da je pitanje uticaja političkih činilaca na promene etničkog sastava pojedinih oblasti Balkana bilo političko pitanje prvog reda u prvoj polovini 20. veka. Turska vlast, koja je narode delila prema veri, koristila je raseljavanje i naseljavanje i putem prisile, naročito u jugoslovenskim zemljama, jer su se nalazile na granici prema Austriji i prema Veneciji na Jadranu. Na nju se ugledaju i balkanske države kad su se počele oslobađati od turske vlasti.
– Svaki novooslobođeni deo države čišćen je milom ili silom od ne samo pravih Turaka, nego svih muslimana uopšte – piše Čubrilović.
– Tako se u 19. veku počinju ponovo stvarati etnički prostori pojedinih naroda na Balkanu. Razume se samo po sebi da su takve težnje kod pojedinih balkanskih naroda morale izazivati najpre rasprave čija je koja oblast, pa na koncu u 20. veku i ratove. Ovaj se problem postavio pred nas Jugoslovene, a pre svega Srbe. Šireći se postupno prema jugu, Srbija se još za Prvog ustanka 1804-1813. primakla oblastima gde su se već početkom 19. veka nalazila mnogobrojna arbanaška naselja. Istorijski je dokazano da su ta naselja nastala poslednjih vekova, kad su te oblasti u ratovima i ustancima od konca 16. veka opustošene od Turaka i naseljavane Arbanasima.
Čubrilović u „Sećanjima“ piše da problem sa Albanijom nije rešen kada je stvorena Jugoslavija. Italija je u to vreme vodila antijugoslovensku politiku, a kralj Albanije Ahmed Zogu – joj se priklonio. Čubrilović je tada postao član Instituta zemaljske odbrane u Beogradu i u njemu bio do početka rata.
– Sve veće povezivanje musolinijevske Italije sa Trećim nemačkim rajhom i sve više širenje njenog uticaja u Arbaniji govorilo je da se primičemo novom ratu i da će Arbanija poslužiti kao glavna baza Italiji za napad na naše južne oblasti. Postavilo se pitanje kakav stav zauzeti prema arbanaškoj manjini u našim južnim oblastima u slučaju rata sa Italijom i Arbanijom i dobijanja toga rata.
Čubrilović piše da je „u javnom životu prevladavalo mišljenje da po svaku cenu treba oslabiti arbanaški etnički sastav na Kosovu i Metohiji i u Makedoniji – naseljavanjem našeg sveta u te oblasti i iseljavanjem Turaka i Arbanasa u Tursku.“
– Planiralo se potpuno raseljavanje Arbanasa sa Kosova i Metohije u slučaju pobede nad Italijom i Arbanijom u Drugom svetskom ratu – piše Čubrilović.
– U tom smislu sam i ja obradio ovo pitanje i podneo Institutu zemaljske odbrane – kao svoj predlog rešavanja manjinskog pitanja na Kosovu i Metohiji. Oslanjao sam se na moje studije i na praksu koja se u to doba primenjivala ne samo na Balkanu – preseljavanje Grka iz Male Azije u Trakiju i južnu Makedoniju, a Turaka iz tih zemalja u Malu Aziju… Moj referat je polazio od pretpostavke da će u ratu Arbanija ići sa Italijom, i biti poražena. Međutim, stvari [su] se sasvim drukčije razvijale. Italija je još pre početka rata okupirala Arbaniju, a u toku samog rata, ova zemlja doživljava svoju socijalističku revoluciju. Zato ona dovršava rat ne kao saveznik Italije nego naš. S tim se menjaju osnovi naših odnosa pa i naše politike prema arbanaškoj manjini u Makedoniji, i na Kosovu i Metohiji. Zato sam i zauzeo sasvim drugi stav prema tome pitanju 1945, nego što sam ga imao 1937. godine. O ovome više govorim jer se arbanaška propaganda iz Tirane dokopala već sedamdesetih godina ovog moga memoara, zahvaljujući nebudnosti organa Vojno-istorijskog instituta, i upotrebila ga ne samo protiv mene, nego i protiv politike vlade Jugoslavije prema Arbanasima.
Komentari (0)