„NE DAM DA POSTANEMO OTPADNICI“ Mario Crnković – Snimićemo dokumentarac o Trgovskoj gori

– Realnost života na Balkanu nas je još jednom uvjerila da su i takve stvari moguće. Kada smo saznali za to da Hrvatska radi strateški dokument u kojem crta metu na Trgovskoj gori, koja se nalazi u graničnom pojasu BiH i Hrvatske, uz samu rijeku Unu, upalio se alarm kod svih nas. Loše informacije o namjeri Hrvatske su dolazile jedna po jedna, što je proporcionalno jačalo revolt i nevjericu građana, koji vjerovatno i dan-danas teško prihvataju činjenicu da se neko drznuo da radioaktivni otpad iz Slovenije i opasni otpad iz cijele Hrvatske želi smjestiti uz rijeku Unu. Negdje u tom revoltu, nevjerici i potrebi da se branimo i odbranimo, nastao je “Grin tim” koji je odraz želje za građanskom borbom na sve zakonom dopuštene načine – kaže Crnković.

Trgovska gora u Hrvatskoj, ekološki aktivista iz Novog Grada, novinar i producent iz Banjaluke i režiser iz Bostona. Gdje se krije tajna veza koja je okupila ove ljude i dovela do filma “Otpadnici”?

CRNKOVIĆ: Una. Rijeka Una. Svako ko je bar jednom vidio, osjetio, doživio rijeku Unu, vjerujem da ima dovoljno razloga da izađe iz zone komfora, standardnih briga koje svi mi “obični” imamo i posveti se nečemu većem od samog sebe. U tom izlasku iz te zone komfora, kada dođeš u onu fazu kada ti kažu “pusti to, ne vrijedi, vidiš da to politika po svom” onda se tu lako pronalaze ljudi koji osjećaju obavezu da se bore, na načine koji su njima primjereni. Nije svako za sve rođen. Izuzetno mi je drago što su Dejan Rakita i Mišo Kojić svojom profesionalnošću dali kvalitet filmu, a još draže mi je što je Sanja Zdjelar, rođena Sarajka, koja zna vrlo dobro šta je Una, iako živi na drugom kraju svijeta skupila hrabrosti da krene raditi film na ovako kompleksnu temu. Fascinantno mi je da je žena koja živi u SAD u pripremi za film više naučila o temi nego što je dobar dio naših viđenijih političara za sve ove godine. Fascinantno je i to da se usudila krenuti u nepoznato, a nije to morala. Boston je preko 6.600 kilometara od rijeke Une, ali to je ono nešto u čovjeku, onaj osjećaj za pravdu.

Ko su u stvari otpadnici iz naslova ovog filma?

CRNKOVIĆ: Naslov je poprilično provokativan i različito ga tumačimo, čak i mi koji smo na neki način dio filma. Za Sanju, otpadnici će biti svi oni koji žive u široj regiji Trgovske gore, a koji će snositi posljedice neodgovornih postupanja. Oni koji će trpjeti direktne i indirektne posljedice, ukoliko se desi smještanje otpada nadomak rijeke Une. S druge strane, ne vidim sebe kao otpadnika i ne želim da to postanem. Za mene su otpadnici svi oni koji su zgrabili ili se pak bore za političke funkcije, uživaju benefite svog rada ili nerada na račun građana, a ne žele da učine ništa da se ovaj problem riješi. Da se razumijemo, tu ne postoji podjela na političke subjekte, da li su dio vlasti ili opozicije, iz kog su mjesta, entiteta, da li ih gledamo svako malo na malim ekranima ili su dobro ušuškani anonimnošću i dobrim platama, jedina podjela u ovoj temi može biti na one koji žele braniti interese građana i one koji to ne žele.

Fascinantno je da je ignorisana volja stanovništva sa obje strane granice, protesti ekološki aktivista, glas struke, uz tvrdoglavo insistiranje na toj lokaciji. Šta se krije iza te “upornosti” državnih struktura Hrvatske da upravo ta lokacija bude mjesto za nuklearni otpad?

CRNKOVIĆ: Građani često razloge te “upornosti” oko građenja odlagališta pronalaze u demografskim karakteristikama područja, političkim i istorijskim okolnostima, ali na kraju krajeva kada se zakopa dublje ispod površine – razlog je novac. Zanimljivo da je Slovenija ponudila zajedničko skladištenje takvog otpada, koji je uostalom i nastao na teritoriji Slovenije, što je Hrvatska odbila. Hrvatska tvrdi da je odbijanje zajedničkog skladištenja sa Slovenijom opravdano time što Slovenija ne želi da prihvati hrvatski medicinski otpad, radioaktivne gromobrane i slično. Da ponovim, bez najmanjeg ustezanja ucjenjivali su Sloveniju da prihvati drugi opasni otpad koji nikakve veze nema sa radom nuklearne elektrane “Krško”. Naravno, Slovenci su očekivano odbili i onda im je ostao otvoren prostor da rade u svojoj zemlji šta i kako žele – na šta de fakto i imaju pravo. I imaju pravo da rade šta žele i kako žele, ali nemaju pravo ugrožavati nas i buduće generacije koje će tek biti rođene ovdje. Srednje radioaktivni otpad je potencijalna opasnost za period od 300 godina.

Šta je Hrvatska država tada uradila?

CRNKOVIĆ: Od četiri potencijalne lokacije: Psunj, Papuk, Moslovačka gora i Trgovska gora, politički su izbacivali jednu po jednu. Psunj i Papuk su u Hrvatskom saboru dizanjem ruku obrisane iz prostornog plana kao potencijalne lokacije. Nakon toga, obrisana je i Moslovačka gora čim je jedina lokacija ostala ona koja je praktično uklinjena u teritoriju Bosne i Hercegovine. Sve bi ovo daleko drugačije bilo da je struka odlučivala, ali s obzirom da politika donosi odluke, a struka ih mora opravdavati – došli smo u situaciju da žele svoj otpad da guraju u naše dvorište. Zanimljivo je dodati da za radioaktivni otpad iz NE “Krško” namjeravaju graditi skladište, dok se za medicinski i drugi opasni otpad kojim su ucjenjivali Sloveniju, planiraju iskoristiti postojeći objekti na Trgovskoj gori. Toliko o novcu, etici, ekologiji i dobrosusjedskim odnosima.

Postoji li određena doza čudne “nezainteresovanosti” EU birokratije za ovaj slučaj, koji se dešava vrlo daleko od Brisela ili je to subjektivni utisak siromašnih susjeda iz BiH?

CRNKOVIĆ: Reklo bi se “daleko od očiju, daleko od srca”. Međutim, postoji tu daleko ozbiljniji problem u svoj toj priči. Niko nikad nigdje nije u graničnom pojasu uz zaštićeno područje (u ovom slučaju park prirode Una) nije gradio nuklearni objekat u koji je deponovao otpad. To se sa razlogom ne radi, iz praktičnih i bezbjednosnih razloga – sve i kada je lokacija tehnički i geološki adekvatna. Poznato je da su naši univerzitetski profesori još 2015. godine dokazali neadekvatnost Trgovske gore. Problem je da nigdje ni u jednoj EU direktivi ne piše da nije dozvoljeno smještati opasni otpad u granične pojaseve – da li namjerno ili je propust, možemo samo nagađati. Međutim, ukoliko to Hrvatska uspije, biće to otvaranje Pandorine kutije, koje će omogućiti i drugim zemljama da rade slične stvari. Ko će zabraniti Francuskoj, Rusiji, Kini koje zajedno imaju 146 nuklearnih elektrana, da ukoliko se pojavi neko neodgovoran, da radioaktivni otpad počne smještati na granice sa nekim drugim zemljama. U svijetu doslovno imamo stotine nuklearnih reaktora starijih od 30 godina koji ulaze u period gašenja, a radioaktivan otpad će morati negdje završiti.

Koliko je iz vašeg iskustva bila adekvatna reakcija lokalnih vlasti, BiH kao države i njenih političara na problem, koji se u najvećoj mjeri tiče njenih građana, iako se nalazi sa druge strane granice?

CRNKOVIĆ: Radioaktivni otpad i drugi opasni otpadi uz rijeku Unu u graničnom pojasu jesu direktna opasnost po BiH i njene građane. Nejasna i neobjašnjiva mi je letargija političkih struktura u rješavanju ovog problema, ma koliko bio svjestan realnosti. Prije svega, moraju se aktivirati pravni mehanizmi zaštite građana. Međunarodni sudovi i međunarodne konvencije postoje sa razlogom – baš za ovakve slučajeve. Svjedoci smo da se nikakve kontramjere ne preduzimaju, niti pripremaju protiv Hrvatske. Ukoliko se desi deponovanje otpada uz rijeku Unu to je neprijateljski čin koji se mora privredno, ekonomski i diplomatski spriječiti. Pričamo o životima ljudi, nas koji živimo u regiji Trgovske gore, ne pričamo o nekom marginalnom političkom sporu.

Nažalost, goruće ekološke teme nisu vezane samo za Balkan već i za dobar dio planete. Koliko je važno snimati filmove poput ovog i da li oni realno mogu pomoći da se zaustavi bogata mašinerija kapitalizma?

CRNKOVIĆ: Od velike je važnosti objektivno izvještavanje o stvarima, s obzirom da živimo u vremenu gdje zagađivači raspolažu ogromnim finansijskim sredstvima, tako da na bilo koji dokumentarni film, izjavu, stručni skup – oni odgovaraju sa 10 sponzorisanih akcija. Teško je biti optimista kada je u pitanju borba sa dezinformacijama koje su u stanju kreirati veliki, ali to je jednostavna naša obaveza. Primjera radi, za odnose sa javnošću, propagandu u slične aktivnosti, strukture koje zastupaju ideju deponovanja otpada na Trgovskoj gori izdvajaju oko milion KM. A šta imamo sa druge strane? Entuzijaste koji žele i vjeruju da je moguće promijeniti stvari nabolje i državu BiH koja kao da ne zna šta je snašlo.

Sa druge strane, postoji i realan problem motivisanja kritične mase građana na ekološku akciju dok se većina njih bore sa dnevnim problemima, od pada standarda do porazne demografske statistike?

CRNKOVIĆ: Zaštita životne sredine jeste pitanje opstanka svi nas. Mi bez čiste vode, vazduha i zemlje ne možemo, ma kako nam se finansijski i drugi problemi činili većima. Zaista je nekada teško održati kontinuitet, ali kada se pojave teme i problemi za koje je toliko direktan uticaj na čovjeka, onda stvarno nema prostora za povlačenje.

U zanatskom smislu koliko je bilo teško realizovati jednu ovako kompleksnu priču, s obzirom na različite adrese autora, birokratske prepreke, zidove ćutanja?

CRNKOVIĆ: Kao što kaže pjesma “formula je volja”. Na temi se radilo oko godinu dana. Preko Sanjinih ruku je prešlo preko hiljade stranica teksta, a snimljeni materijali se doslovno mogu brojati u danima, a ne u satima. Najizazovnije je bilo odlučiti šta je to relevantno, što gledaocu mora biti predočeno da dobije kompletnu sliku, a da sve to stane u 60 minuta. Toliko je detalja vrijednih pomena, da je proces sklapanja bio izuzetno kompleksan.

Ono što je najvažnije pitanje jeste to šta čeka buduće generacije koje će nastaviti život oko Trgovske gore, ako dozvolimo najgore ?

CRNKOVIĆ: Nećemo i ne smijemo dozvoliti najgore. Kako stvari stoje možda naše generacije neće uspjeti obezbijediti ko zna kako svijetlu budućnosti onima koji će doći nakon nas, ali nemamo pravo da im svojim lošim potezima, lošim odlukama i manjkom hrabrosti otežamo živote. Nemamo pravo da prokockamo Unu, ni njihovu budućnost. Borbom za svoj opstanak ovdje, za tu rijeku moramo se izboriti i za generacije koje će doći nakon nas. Da li će nas te generacije hvaliti, ne znam, ali ne želim da nas proklinju.

Da li je po vašim saznanjima slučaj “Trgovska gora” usamljeni incident ili nažalost najava vremena u kojem se planira da postanemo deponija naprednog svijeta uz tihi pristanak sistema?

CRNKOVIĆ: Postoje crne prognoze koje ne možemo sa sigurnošću opovrgnuti. Ukoliko se desi kršenje volje građana i međunarodnog prava, stvari koje se mogu dešavati u budućnosti nije nešto čemu želimo svjedočiti.

Premijera

Film je imao premijeru na SFF, kakve su prve reakcije i kakvi su dalji planovi sa emitovanjem filma?

CRNKOVIĆ: Veoma smo pozitivno iznenađeni reakcijama. Film je postigao ono što mu je i jedan od ciljeva, a to je da da gledaocu širu sliku, nove informacije i podstakne na razmišljanje. Pitanja kao – šta smo to učinili do sada, šta nismo, a šta bi trebalo? Kako se to odnosimo prema životnoj sredini, prema ljudskim sudbinama, gdje je tu pozicija čovjeka kao individue? Gdje je ta linija koju kada se pređe građani uzimaju stvari u svoje ruke.

(Glas Srpske)