KAD SISTEM ZAKAŽE: Ponavljanje krivičnih djela vodi do tragedija

Da kažnjavanje, čak i za najmonstruoznije zločine, ne opameti pojedince, svjedoči slučaj dvadesetjednogodišnje Modričanke, koja je prijavila da ju je u Banjaluci, pred njegovim djetetom, pretukao B. Đ. iz Teslića. On je 2016. godine osuđen na devet godina zatvora jer je na smrt izbo suprugu Tatjanu, koja je tada imala svega 22 godine. Da tragedija bude veća, sve to uradio je pred očima njihove tada trogodišnje kćerke. Ovaj stravičan slučaj ponovljenog nasilja desio se nakon svega šest dana od Đurićevog izlaska iz zatvora. B. Đ, prema dostupnim informacijama, privremeno boravi u Banjaluci, a pušten je na uslovnu slobodu nakon dvije trećine odslužene kazne.

Da stvar bude gora, on je na zatvorsku kaznu osuđen na osnovu sporazumnog priznanja krivice koji je sam inicirao. U sporazumu koji je postigao s tužilaštvom navodi se da je B. Đ. „odlučio da prizna krivicu i insistirao na zaključenju sporazuma zbog griže savjesti koju osjeća zbog smrti oštećene“. On je, prema presudi, 10. marta 2015. godine oko ponoći došao u stan u Vidovdanskoj ulici u Tesliću, u kojem je živio sa suprugom, te ju je poslije nepunih sat ubio. Tatjanu je, dodaje se, usmrtio sa deset uboda nožem. Modričanku je napao u jednom banjalučkom kafiću. Nju je policija zatekla na licu mjesta u modricama i s posjekotinama. Ona im je rekla da joj je B. Đ. momak, da ju je tukao i proteklih dana.

Stravičan slučaj ponovljenog nasilja, u kojem su zatajile sve institucije i „zažmirile na vapaje žrtve“, desio se 20. jula 2020. godine kada je B. Stanivuković zapalio vanbračnu suprugu Milicu Marinković, koja je usljed zadobijenih povreda preminula. On je za ovaj zločin u banjalučkom Okružnom sudu osuđen na kaznu od 30 godina robije. Međutim, za razliku od ove oštre kazne, koja je došla „prekasno“, Miličin vapaj da je zaštite od nasilnika ranije niko nije čuo. Kobnog dana kada je Stanivuković nesrećnu ženu polio benzinom od tjemena do struka, samo dva sata ranije Milica ga je prijavila za nasilje u porodici. Po njenoj prijavi, na mjesto događaja izašli su policajci iz Laktaša. Tamo su se čak sreli sa Stanivukovićem, koji je u tim trenucima u svom vozilu držao plastičnu flašu od 1,5 litara napunjenu benzinom, kojim će, malo kasnije, politi Milicu. Međutim, postupajući tužilac je odlučio da u konkretnom slučaju nema elemenata krivičnog djela, pa je Stanivuković samo „upozoren“ i pušten.

Osim toga, Stanivuković je „stari znanac“ policije i u vrijeme ovog zločina imao je nepravosnažnu presudu za nedozvoljenu trgovinu i promet droga, koja mu je izrečena samo 15 dana prije kritičnog događaja. Njega je Okružni sud u Banjaluci osudio na tri godine zatvora, a upravo je to bio „povod“ Stanivukovićevog napada na Milicu. Kao što su svjedoci ispričali na ranijim sudskim ročištima, bio je ljubomoran i tvrdio da će ga ona „napustiti dok bude na robiji“.

Blagu kaznu i propust društva da prevaspita optuženog B. Vajukića platio je njegov komšija Gojko Veselić (76) iz Koljana kod Laktaša, kojeg je pomenuti 24. januara prošle godine pretukao na smrt, a njegovo tijelo bacio u bunar.

Vajukić je poznat po razbojništvima, a u vrijeme ubistva pokušao je da opljačka jednu komšinicu i „za vratom“ imao optužnicu da je pretukao i opljačkao poznanika. Često su  mještani Koljana, gdje Vajukić ima kuću i gdje je i počinio ubistvo, prijavljivali ga policiji. Kobne večeri kada je usmrtio Veselića, 24. januara, pokušao je da opljačka njegovu komšinicu Danicu. Kada mu to nije pošlo za rukom, prema optužnici, on je otišao do Veselića, te ga brutalno pretukao i usmrtio. Drugog dana se vratio na mjesto zločina, te skinuo odjeću sa beživotnog tijela Veselića i bacio ga u bunar da bi sakrio tragove. Vajukić je za smrt Veselića osuđen u banjalučkom Okružnom sudu na nepravosnažnu kaznu od deset godina zatvora i to zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda sa smrtnom posljedicom. Vajukića je optužnica teretila za svirepo ubistvo, ali je sudsko vijeće na dan izricanja presude djelo prekvalifikovalo u teška tjelesna povreda sa smrtnom posljedicom. Tu presudu je nakon žalbi tužilaštva nedavno ukinuo Vrhovni sud RS i predmet vratio na novo suđenje.

Vajukić je u februaru ove godine osuđen i na 69 mjeseci zatvora jer je oteo, pretukao i opljačkao poznanika Srboljuba Ćućuna, te oštetio njegovo vozilo. On je osuđen za krivična djela protivpravno lišenje slobode, oštećenje i oduzimanje tuđe stvari i razbojništvo. On je Ćućuna presreo u noći između 18. i 19. decembra prošle godine u Miloševcima kod Laktaša, prepriječio mu put, te ga pretukao, a zatim ga ugurao u svoje vozilo, ali je žrtva uspjela da iskoči iz auta u pokretu, da bi ga Vajukić stigao, pretukao i iz džepa oteo 70 KM, kao i novčanik iz jakne.

Među ponavljačima krivičnih djela je i R. Rakić, koji, kako bi neki rekli, „ima nedjela kao Ivo Andrić knjiga“. On je poslije samo četiri mjeseca nakon što je osuđen zbog pljačke osobe s invaliditetom počinio gotovo isto nedjelo, a žrtva je opet bila osoba sa invaliditetom.

Rakić je 11. februara ove godine u banjalučkom Okružnom sudu dobio pet godina zatvora jer je je opljačkao Ljubomira Bajića, od koga je ukrao 200 KM, kao i protezu za nogu. Novi sličan napad počinio je 14. juna, a opet mu je na meti bila osoba sa invaliditetom. Kobnog dana zajedno sa D. J. napao je Ž. U, koga su oborili na zemlju, te mu oteli torbu s manjom količinom novca, mobilni telefon i cigarete.

Samo deset dana poslije ovog napada Rakić je opet završio iza rešetaka zbog napadačkog pohoda. Utvrđeno je da je 23. juna na obali Vrbasa napao i opljačkao državljanina Norveške, te mu oteo 300 KM. Istog dana ukrao je novčanik sa oko 250 KM iz prostorija jednog udruženja građana u Banjaluci. Rakić iza sebe ima debeo dosije, a inače je rođen u Bohumu, gdje je od 2008. do 2016. godine počinio 36 krivičnih djela. Sve to su institucije  znale, a on se i pored svih nedjela nekako uvijek nalazio na slobodi nakon hapšenja, a rijetko iza rešetaka.

Uklapanje u društvo

U Ministarstvu pravde RS istakli su da ne postoji zvaničan institut u smislu procjene da li je neka osoba sposobna za uklapanje u društvo nakon izdržane kazne zatvora.

– Međutim, Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Srpske propisane su određene djelatnosti ustanova za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija, koje procjenjuju i prate zatvorenika od dana stupanja na izdržavanje kazne zatvora do dana njegovog otpusta – rekli su u pomenutom ministarstvu.

Istakli su da služba tretmana planira, programira, organizuje i sprovodi proces prevaspitanja zatvorenika i s tim ciljem koordinira rad ostalih učesnika u tom procesu.

– Radi ostvarenja svrhe sankcije, služba tretmana programira i koordinira vaspitni rad i ispituje ličnost zatvorenika. Izrađuje se program postupanja za svakog zatvorenika, vrši procjena potrebe za stručnim obrazovanjem, neposredno i putem drugih službi se prati rad i ponašanje zatvorenika u toku izdržavanja kazne zatvora – pojasnili su u Ministarstvu pravde Srpske.

Dodali su da na poslovima tretmana na jednog vaspitača dolazi do 40 zatvorenika, odnosno do 20 zatvorenika ako su u grupi maloljetnici, mlađa punoljetna lica i zatvorenici raspoređeni u odjeljenje sa posebnim režimom izdržavanja kazne.

– U okviru službe tretmana, u prijemno-otpusnom odjeljenju formira se tim stručnjaka za ispitivanje ličnosti i utvrđivanje programa postupanja za zatvorenike – rekli su u ministarstvu.

Pojasnili su da o uslovnom otpustu zatvorenika koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u ustanovama Srpske odlučuje komisija za uslovni otpust, koju imenuje ministar.

– To se rješava na molbu zatvorenika ili na prijedlog direktora ustanove. Cijeni se ranija osuđivanost, ponašanje tokom izdržavanja kazne zatvora, lično učešće u procesu prevaspitanja, stav prema učinjenom krivičnom djelu. Vrši se procjena ponovnog činjenja krivičnih djela, te se cijeni ostatak neizdržanog dijela kazne zatvora, mišljenje o osnovanosti molbe, odnosno prijedloga za uslovni otpust, kao i  mjere u sklopu postpenalne zaštite – kazali su u ministarstvu.

Istakli su da se otpuštanje zatvorenika sa izdržavanja kazne zatvora vrši u skladu s Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija.

– Zatvorenik se pušta kada mu kazna zatvora redovno istekne, ili kada mu počne teći uslovni otpust, na osnovu rješenja direktora ustanove kojim je prijevremeno otpušten. Pušta se na osnovu rješenja o amnestiji, na osnovu odluke o pomilovanju, kada izvrši uplatu novčane kazne i na osnovu odluke suda kojom se obustavlja dalje izvršenje kazne zatvora – pojašnjavaju u Ministarstvu pravde RS.

Dodali su da se o otpuštanju zatvorenika sa izdržavanja kazne zatvora obavještava sud koji je zatvorenika uputio na izdržavanje kazne zatvora, sud koji je izrekao prvostepenu presudu, organ unutrašnjih poslova i organ socijalne zaštite nadležan po mjestu boravišta, odnosno prebivališta.

Neodgovarajuća kazna

Prema riječima psihologa i stručnjaka, na povećan broj ponavljanja krivičnih djela od strane već poznatih počinilaca utiču neadekvatne sankcije, loša reakcija odgovornih institucija i odgovor društva, a prije svega pravosuđa.

Advokat Jovana Kisin, komentarišući povratnike u kršenju krivičnih djela, navodi da se svrha izvršenja krivičnih sankcija ogleda u zaštiti društva i izdvajanju učinilaca iz društvene sredine.

– Po donošenju osuđujuće odluke, sud primjenjuje institut odmjeravanja kazne, u kojem, cijeneći sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u konkretnom slučaju, izriče odgovarajuću sankciju. Dakle, cilj nije izreći blagu ili strogu kaznu, već odgovarajuću, kako bi se izbjegla pojava recidivizma – rekla je Kisin, te navela da se odmjeravanje kazne vrši uvijek u odnosu na konkretnu ličnost, a ne generalno.

Kisin ističe da se pogrešno percepira da blaga kazna povećava šansu za recidiv, te da je takva tvrdnja suprotna naučnim istraživanjima. Ona dalje navodi da bi se ipak moglo reći da se neodgovarajućom kaznom može stvoriti posljedica u vidu ponovnog činjenja krivičnog djela.

Kako spriječiti da osuđeni ne ponove krivično djelo duži vremenski period, stručnjaci iz oblasti penologije istražuju i ispituju u kazneno-popravnim ustanovama, a sve s ciljem postizanja svrhe samog kažnjavanja.

– Ono što predstavlja trend u penologiji prethodnih godina jeste analiza efekta kraćih zatvorskih kazni, te izricanje alternativnih mjera umjesto njih u vidu kućnog pritvora, društveno korisnog rada, naknade štete i kroz taj proces osuđenik treba da shvati značaj i posljedice učinjenog krivičnog djela kako bi se pozitivno uticalo na stvaranje svijesti o štetnosti i samim tim izbjegavanju recidiva. Naše zakonodavstvo i praksa, nažalost, ne pokazuju mnogo interesovanja za parapenalne mjere, ali one i te kako daju efekta u drugim državama, a služe i državi u smislu rasterećenja i održavanja zatvorskih ustanova i uštede sredstava – naglašava Jovana Kisin.

Vjerovatno često postavljano pitanje je, kada se kriminalac vrati istom krivičnom djelu, ko snosi odgovornost. Da li je zakazao sistem sa preblagim kaznama, pa tu povratnici vide da neće puno godina provesti iza rešetaka, zbog čega odluče da urade isto?

Svoj stav o tome ko snosi odgovornost ponudila je Kisin, koja ističe da odgovornost leži i u samom zakonodavcu, od nadležnog ministarstva kao predlagača i organa nadzora postojećeg stanja koji ne predlaže bolje i efikasnije zakonodavne okvire kažnjavanja i na kraju odgovorna je i sama sredina i okruženje, od koje u mnogo čemu zavisi recidivizam.

– Kada je u pitanju nizak stepen uspješnosti samog cilja i svrhe izricanja krivičnih sankcija, postoji lanac odgovornosti koji kreće od neodgovarajuće odmjerene i izrečene kazne od strane suda, zatim lošeg sistema prevaspitanja i resocijalizacije u kazneno-popravnim ustanovama ili nadzora i pomoći u procesu prevaspitanja kod lica koja na drugi način izvršavaju sankcije – kaže Kisin.

Odgovornost zbog ogromnog broja ponavljača krivičnih djela, prema riječima psihologa Aleksandra Milića, najveća je na institucijama sistema. On naglašava da su mnogi životi mogli biti sačuvani, samo da postoji primarna prevencija.

– Prevencije nemamo, a pristup počiniocima teških krivičnih djela je nikakav. Ti ljudi, po svemu sudeći, nisu dovoljno prevaspitani u zatvorima gdje su služili kaznu, što je primarni cilj takve institucije. Recidivisti iza rešetaka ne doživljavaju promjene vezane za strukturu ličnosti. Rekao bih da je naš sistem zakazao u toku obrade takvih ličnosti, u toku boravka u kaznenim ustanova, a posebno nakon povratka u slobodno društvo, jer ponovo se vraćaju ulici i mogu raditi šta hoće – kazuje Milić i dodaje da je prevencija nužna kako bi se spriječilo devijantno ponašanje pojedinaca drugi, treći, peti put…

Milić smatra da bi počinioci krivičnih dijela, naročito onih teških, i nakon izlaska iz zatvora morali biti praćeni od strane policije.

– Najgore od svega je što njih kasnije, kada izađu iz zatvora, niko ne prati, a to bi moralo i to tako da oni znaju, da vide da su praćeni. Ljudi skloni ubistvima su obično psihopatske ličnosti sklone teškim oblicima nasilja, zbog toga je njihovo praćenje najbolje rješenje kako bi se spriječile nove žrtve. To se vidi na primjeru tog muškarca koji je nakon ubistva žene pretukao djevojku. Da je bio praćen, to se ne bi desilo – priča Milić.

Ozbiljan problem je, prema Milićevim riječima, što se, kada je u pitanju kaznena politika, sve nastoji minimizirati.

– Praksa domaćih sudova je takva da se odgovornost počinioca koliko god je to moguće minimizira. Žrtva gotovo nikada da dođe do pravde, a počinilac se redovno izvuče – ocjenjuje Milić.

Zdravije društvo

Psiholog Aleksandar Milić kaže da je neophodno da čitava zajednica „ozdravi“, jer trenutno postoje ogromni nedostaci unutar sistema.

– Tu prije svega mislim na institucije sistema. Pravosuđe ima milion nedostataka, pa i policija, u čijim redovima stalno imamo delinkvente, inspektore koji su integrisani u kriminalne grupe, daju im podršku, i šta dalje možemo očekivati. Sistem nije apstrakcija, podrazumijeva se njegova funkcionalnost, a ne disfunkcionalnost. I ta pitanja se moraju hitno rješavati jer ovako samo tonemo sve dublje i dublje kao društvo. Nećemo biti bezbjedni u sredini gdje živimo ako se ovako nastavi – zaključuje Milić.

Kaže da je takvo ponašanje sve više povezano sa opštom klimom u društvu, u kojem se sve više „legalizuje“ život sa druge strane zakona.

– Ljudi koji su odrasli na ulici vaspitno su zapušteni, već od ranog djetinjstva skloni su deliktima, krađi, provali, tuči, povređivanju drugih. Takvo ponašanje postaje njihov stil života i kada izađu iz zatvora, oni se toga ne odriču. A najporaznije je što takvo ponašanje postaje „popularno“ među mladima – kazuje Milić.

(Glas Srpske)