Tekst prenosimo u cijelosti:
Danas, 77 godina nakon razornog poraza nacizma, bol gubitaka, radost pobjede i vjera u trijumf dobra nad zlom i dalje su isto jaki kao u proljeće 1945. godine. Deveti maj, koji se u Rusiji obilježava kao Dan pobjede u Velikom Otadžbinskom ratu, uz teška sjećanja, uvijek donosi nadu u promjene nabolje i osjećaj da smo na pragu novog svijeta – čistijeg, boljeg i pravednijeg nego prije.
Poslijeratna euforija ujedinila je mnoge narode svijeta i zasjenila ružne strane onoga što se dogodilo, koje tada na pozadini ogromnog uspjeha nisu izgledale toliko značajnim i koje su svi htjeli što prije zaboraviti.
Duži niz godina o destruktivnoj političkoj liniji „saveznika“, koju su oni provodili uoči i tokom Drugog svjetskog rata, namjerno se prećutkivalo u SSSR-u, a kasnije i u Rusiji.
Nije bilo razgovora o kolaboracionizmu, o huškanju Rusije i Njemačke u cilju međusobnog istrebljenja stanovništva naših zemalja bez učešća drugih evropskih armija, o odlaganju otvaranja drugog fronta u Zapadnoj Evropi i još mnogo toga.
Ništa od toga nije zaustavilo sovjetski narod u njegovoj borbi za mir i slobodu. Čistog srca, željeli smo pomoći našim „partnerima“ iz Evrope i iza okeana da sačuvaju obraz u nadi da je lekcija izvučena i da će naša saradnja, zasnovana na zajedničkoj pobjedi, biti trajna.
Kako je pokazalo vrijeme, istorija ih ničemu nije naučila. A sada smo došli do toga da u SAD-u već odbijaju da se sjete istorijskog susreta sovjetskih i američkih vojnika na Elbi 1945. godine.
Gubitak povjerenja
Protekle skoro osam decenija, i zadnje godine – posebno slikovito – pokazali su šta je to zapadni svijet. Rusija je jasno uvidjela njegov cinični pragmatizam, apsolutnu nesposobnost da pregovara pa je potpuno izgubila povjerenje u njega.
Zapadne elite su konačno ostale bez ikakvih orijentira, i to prvenstveno moralnih. Posebno treba istaći činjenicu da se sadašnja situacija suštinski razlikuje od ratnih i poslijeratnih godina.
Iako se naša vizija svijeta, kao i sada, razlikovala od pogleda Vašingtona i evropskih prijestonica, ipak smo ranije vodili dijalog sa iskusnim, odgovornim ljudima, sa profesionalcima u svojoj oblasti. Danas zapravo i nemamo s kim razgovarati.
Udruženje kao što je Evropska unija takođe je degradirano, institucionalno i moralno. Poznato je da se danas, van tzv. „kolektivnog Zapada“, praktično niko nije pridružio sankcijama Moskvi, ali i unutar same EU raste nezadovoljstvo zbog antiruske histerije koja se nameće preko okeana te ima dalekosežne posljedice po zemlje EU.
Nije potrebno govoriti o briselskoj omiljenoj politici dvostrukih standarda, koju su posebno iskusile na sebi zemlje Zapadnog Balkana. Proglašavanje ovog regiona zonom njegovih nespornih interesa i istovremeno ultimativno postavljanje zahtjeva pred državama koji praktično ne mogu biti ispunjeni – zar to nije potvrda neoimperijalnog kursa kojim ide Brisel?
U takvim okolnostima, čini nam se, potrebno je još jednom pažljivo razmisliti da li će željeno članstvo u Evropskoj uniji donijeti afirmaciju famoznih „evropskih standarda“ na Balkanu.
Može se reći da je sama BiH minijaturna Evropska unija. A sporazumi koje su narodi BiH postigli putem dijaloga na osnovi uzajamnog poštovanja i kompromisa mogli bi dovesti do postizanja trajnog mira i jačanja unutrašnje stabilnosti – bez formalnog članstva u evropskim strukturama. Ali, ponavljamo, mi ćemo poštovati suvereni izbor naroda BiH.
Generalno evropske institucije koje su formirane radi održavanja ravnoteže interesa i osiguravanja jednake i nedjeljive bezbjednosti, naglo se pretvaraju u instrument pojedinačnih država koje su iz nekog razloga odlučile da same mogu nametati svoja pravila ostatku svijeta te da samovoljno koriste restriktivne mehanizme za „kažnjavanje“ nepokornih.
Jasna šema
Ulogu takvog instrumenta danas odigravaju ne samo međunarodne strukture, već i cijele zemlje. Očigledno da je Ukrajina, uz blagoslov Zapada, formirana isključivo kao anti-Rusija, a vještački izazvani sukob na njenoj teritoriji samo je izgovor za jačanje NATO snaga i njegovo dalje širenje na Istok, sve do neposredne granice sa Rusijom.
„Zahvaljujući“ našim nekadašnjim saveznicima, nakon 77 godina, ponovo smo prinuđeni da gasimo neonacističko žarište koje se razgorjelo sasvim blizu.
Šta je još Ukrajina za SAD i njihove evropske učenike? Ovo je dobro ustaljena metoda skretanja pažnje vlastitih građana s rastućeg spleta domaćih političkih, društvenih i ekonomskih problema. Ovo je klasična strategija stvaranja „vanjskog neprijatelja“, protiv kojeg se može brzo, efikasno, te bez mnogo napora mobilizovati stanovništvo.
Rusija je odavno bila izabrana za takvog neprijatelja. Povremeni globalni izazovi donekle su „oborili“ fokus, ali ni u najtežim „kovid“ vremenima zapadni mediji nisu zaboravljali na nas – čak su u našim dostignućima u oblasti medicine, te isporukama vakcina protiv virusa korona pronalazili „maligni uticaj“ i „skrivenu agendu“. Ova šema nam je odavno jasna i ne izaziva ništa drugo osim žaljenja prema zavedenim i izmanipulisanim običnim građanima.
Ali danas govorimo ne samo o Ukrajini i odnosima sa NATO-om, već o formiranju novog svjetskog poretka. Panta rhei – sve teče, sve se mijenja – uključujući i svijet oko nas.
Postaje očigledno da „uslovi igre“ koji su bili dogovoreni nakon Drugog svjetskog rata postaju tijesni za sile koje teže da održe svoju globalnu hegemoniju.
Međunarodno pravo kao kriterijum rješavanja planetarnih problema više nije u njihovom leksikonu, a „kolektivni Zapad“ kao referentnu tačku nameće zloglasna pravila ponašanja.
Uprkos protivljenju, već sada se jasno uočava trend formiranja multipolarnog svijeta. Probijaju se novi oblici ekonomske interakcije između država, aktivno se koristi nacionalna valuta.
Postaje sve jasnija pogubnost razuzdanog liberalizma i – kao reakcija na to – potreba za očuvanjem tradicionalnih vrijednosti i unapređenjem uloge države u poboljšanju blagostanja ljudi.
Današnjem svijetu je potrebna stabilna ravnoteža interesa. Polazimo od činjenice da su Ujedinjene nacije temeljna struktura za koordinaciju i rješavanje pitanja globalne agende.
Razlog za to je da sami principi na osnovu kojih ova organizacija djeluje, s naše tačke gledišta, ostaju univerzalni i efikasni. Drugo je pitanje da te principe krše „zapadni hegemoni“.
Mnoge nevolje s kojima se svijet suočio u posljednjih nekoliko decenija mogle su se izbjeći da su bili ispoštovani slovo i duh Povelje UN-a.
Vjekovna ruska istorija je nepresušan izvor dokaza da pravda uvijek trijumfuje, čak i ako je potrebno uložiti mnogo truda.
Sada, kao i prije 77 godina, spremni smo da branimo istinu i da se borimo za naše nacionalne interese. A besmrtni Dan pobjede još jednom nas podsjeća da će veliko zlo biti bezuslovno pobijeđeno.
