„USTAŠE SU NAS TJERALE DA GLEDAMO ZAKLANOG ČOVJEKA“: Dragomir je kao dvanaestogodišnjak preživio užase na Kozari

Kolone civila i nevine djece ubrzo su se našle u njemačkim i ustaškim rukama. Dragomir Madžar jedan je od rijetkih živih svjedoka golgote. Njegovo sjećanje i danas ne blijedi.

– Nas je uhvatilo na Velikoj Gradini gore i još naroda dosta i stoka naša i to sve, i odozgo Nijemci su nas zarobili i predaju nas ustašama, i ustaše su nas gonile ozgo do Macura i tu kad je prva kuća iz Kozare izlazeći ovdje na Patriju tu su nas stoji ustaša, zaklali su čovjeka prislonili uz plot i on stoji i nama viče da samo gledamo tamo u tog zaklanog čovjeka, i malo sišli dole od Macura i okrenuli u Mlječanicu, ljude naprijed i djecu. Nas je tu djecu i majke, jauče se staro nejačko, oni ko god je ostajao zadnji tuku – prisjeća se Dragomir za ATV.

Djeca svih uzrasta bila su meta genocida sprovedenog u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. sudbina najmlađih žrtava izdvaja se po obimu koji prevazilazi čak i vojne gubitke.

– Pogotovo je Kozara bila strašna što se tiče dječijih žrtava jer je preko 13 hiljada đece samo s područja Kozare stradalo, ako uporedimo sa poginulim partizanima kojih je bilo blizu 10 hiljada, djece je daleko više stradalo od onih ljudi koji su učestvovali u borbama, i naravno jedan dio djece je stradao u partizanskim jedinicama ali se oni računaju u vojne žrtve – kaže Boris Radaković, istoričar.

Iako su prošle decenije od tragedije koja je pogodila Potkozarje, imena najmlađih žrtava i danas se izgovaraju sa istim bolom. Upravo zato Macure ostaju mjesto sjećanja i opomene da nevine dječije žrtve nikada ne budu zaboravljene.

– Nažalost na ovim našim prostorima desili su se ratovi, nažalost uvijek naše komšije sa kojima se najbolje poznajemo bili su na suprotnoj strani istorije. I zato poruka je naša da razgovaramo, da nam se ne ponovi zločin, jer zločin je težak i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani – priča Ranko Kolar, načelnik Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu grada Prijedora.

Ostajala su djeca bez roditelja, i roditelji bez djece. Umiralo se i od zlostavljanja i od gladi. Umjesto dječije igre i bezbrižnog odrastanja ostali su spomenici i sjećanja koja traju više od osam decenija.

Nema te njive ni imanja na ovim krajevima gdje se i danas kosti stradalih ne mogu iskopati ako bi se zemlja malo dublje zaorala.

– Stradanje djece, vitlejemsko stradanje djece, stradanje djece kroz istoriju, danak u krvi je oono što se zove surovost onih koji su živjeli i dolazili 40-ih godina da donese novi svjetski poredak. Imali su izgleda za izazov neke male klince koji su živjeći na ovim prostorima čak i bez opanaka predstavljali za njih nešto što je neprihvatljivo. I danas, a moglo bi se skoro svaki dan ovdje u Knešpolju ispod Kozare pronaći i simbolizovati neki događaj, jer nema te njive i prostora ovđe gdje nije arem neko ubijen i neko sahranjen – kaže nam Željko Jevđenić, paroh knežički.

Na ovom mjestu počivaju žrtve jednog od najtežih stradanja u Potkozarju, djece koja nisu imala priliku da odrastu. Zato, ovo mjesto nije spomenik, nego opomena i borba za istinu. Iz Macura je još jednom poslana poruka : žrtve nikada ne smiju biti zaboravljene.