Bramerc je izjavio da treba istražiti i potencijalno procesuirati nekoliko hiljada osumnjičenih za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, uključujući 500 osumnjičenih čije slučajeve treba prenijeti iz BiH u druge zemlje u regionu.
– Taj tribunal je tako radio i tako radi i Sud u BiH – gro okrivljenih su Srbi. Oni pokušavaju da vrše pritisak preko toga i na Srbiju, i na Republiku Srpsku. Ti mehanizmi su poznati i to nije ništa novo – kaže Lukić.
Antisrpka institucija
Prema Lukićevim riječima, Međunarodni rezidualni mehanizam, kao i njegov prethodnik Haški tribunal, antisrpska je institucija koja nema nikakvu težinu u međunarodnom krivičnom pravu, jer svi međunarodni krivični sudovi koji su osnovani nakon Haškog tribunala imaju zabranu da koriste njegovu praksu, dodaje Lukić.
– Prije svega, zbog toga što je Tribunal sudio na osnovu one zloglasne teorije ’zajedničkog zločinačkog poduhvata’ i ovi sudovi znaju da je to nazadovanje u krivičnom pravu i to ne koriste. Njihove presude nisu ni za šta, ne mogu da se koriste. Suma sumarum, „džaba su krečili“. Niko njihovu praksu, ne samo da ne želi, nego ne smije da koristi – ističe Lukić.
Antisrpsku politiku suda, Lukić potkrepljuje podacima. Od prve presude, izrečene 29. novembra 1996. do posljednje, koja je donijeta 29. novembra 2017. Haški tribunal je na zatvorske kazne osudio 93 osumnjičena; od toga su 67 osuđenih Srbi, 18 Hrvati, petoro muslimani, dvoje Albanci i jedan Makedonac. Srbi su osuđeni na ukupno 1.347 godina zatvora, dok je, sa druge strane, za zločine nad Srbima izrečeno tek 64 godina robije, od toga 45 godina izrečeno je za zločine počinjene u BiH, 19 za zločine nad Srbima na Kosovu i Metohiji koje su počinili Albanci, dok za zločine nad Srbima u Hrvatskoj nikome nije presuđeno. Uz to, samo su Srbi osuđivani na kaznu doživotne robije.
Mijenjanje pravila u hodu
Na ove podatke ukazale je i ministarka pravde Srbije, Maja Popović, koja je u svom obraćanju Savjetu bezbjednosti istakla da su Haški tribunal i Mehanizam za međunarodne krivične tribunale ostvarili politiku nekažnjivosti za zločine nad Srbima i omogućili glorifikaciju zločina nad njima. Prema njenim riječima, legat mehanizma su oslobađajuće presude Ramušu Haradinaju, Anti Gotovini i Naseru Oriću.
Popović je navela da se odbijanjem prijevremenog ili uslovnog otpusta osuđenih za ratne zločine krše njihova prava na ravnopravan tretman i zanemaruje pravo i praksa država u kojima izdržavaju zatvorske kazne. To je posljedica toga što je Međunarodni rezidualni mehanizam promenio sopstvena pravila u trenutku kada su u zatvorima ostali samo Strbi, navodi Lukić.
– Više neće da puštaju ljude nakon dve trećine izdržane kazne, nego insistiraju da se kazna izdrži u cjelosti ukoliko oni ne priznaju izvršenje krivičnog djela. Da su htjeli da priznaju i da su osjećali krivim, to bi uradili u toku suđenja i dobijali bi mnogo blaže kazne. Tako da se radi o još jednom podlom potezu Tribunala – kategoričan je on.
Bramerc postao svrha samom sebi
Popović je iznijela i očekivanje da Mehanizam postupa u skladu sa načelima Povelje UN, posebno načelima suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti država, kao i nemiješanja u njihove unutrašnje i spoljne odnose. Međutim, kako to postići kada je Haški tribunal osnovan upravo zato da se miješa u unutrašnje poslove drugih država, a služio je i kao mehanizam za političke pritiske na Srbiju, pita se Lukić.
– Oni se od početka miješaju i čak ne poštuju ni svoja pravila. Pisali su zakon o saradnji Srbije i Haškog tribunala i sada im on ne odgovara, jer traže da se izruče Vojislav Šešelj, Vjerica Radeta i Petar Jojić, a nemaju pravo na to. Nemaju pravo da traže izručenje zbog nepoštovanja suda. I tu su pokušali da krše svoja vlastita pravila – napominje Lukić.
Sve u svemu, Serž Bramerc ima obavezu da dva puta godišnje podnese izvještaj Savjetu bezbjednosti. Ali, sada, prema ovome što je Bramerc iznio, vidi se da je Međunarodni rezidualni mehanizam sam sebi postao svrha i nikome više nisu potrebni, zaključuje Lukić.
(sputniknews.com)
