ISKRENOST JE POLA ZDRAVLJA: Lidija Deduš o knjizi, tabu temama i učešću na „Imperativu“
Kako su kritičari ranije najavili, Lidija Deduš je stvorila jedan poseban žanr koji sagledava ženu kroz različite aspkete i vješto uvlači čitaoce u svijet koji je svima blizak.
Na koji način je Lidija Deduš pisala o lidiji deduš, koje vrste nasilja je prolazila i koliko se raduje „Imperativu“ u Banjaluci, otkrila je u razgovoru za „Večerenje novosti“.
Kako ste stvarali Vašu lidiju deduš iz knjige i jeste li očekivali da će je svi toliko zavoljeti kao najbolju prijateljicu s kojom mogu o svemu razgovarati?
Zanimljivo, nisam nikad gledala na lidiju deduš na ovaj način, a ona to zaista jeste – djevojka ili prijateljica iz kvarta s kojom se uvijek ima o čemu razgovarati. Kad sam pisala, nisam imala nikakvu predodžbu o tome kakva će lidija deduš biti osoba. Upisala sam u nju dio nekih svojih osobina, dio osobina nekih žena koje znam i volim i ta mješavina mi je najbolje legla za portretiranje žene u dvadeset i prvom stoljeću – nesigurne, pomalo šizofrene (kolokvijalno rečeno), osjetljive, nježne, pune ljubavi koju nema kome dati, samosvjesne, ali istovremeno i rezervirane, krhke, uplašene i u konstantnom strahu od povređivanja. Knjiga kao takva nastajala je u etapama i tekst prvobitno nije bio namijenjen izdavanju. Međutim, s odmicanjem pisanja, vidjela sam da postoji nit koja sve dijelove nekako povezuje u cjelinu, a to su pitanja identiteta, nesnađenosti, stalnog propitkivanja vlastitih postupaka, pronalaženja vlastitih mana i načina njihovog popravka. Ispostavilo se da je proces pisanja iznjedrio slojevitost koju nisam očekivala da ću otkriti kod sebe, a istovremeno sam znala da je cijelo vrijeme tu.
S obzirom da živimo u tabuiziranom društvu, da smo Balkanci, da nas tradicija ograničava u tolikoj mjeri da o nekim stvarima nikada ne bismo razgovarali ni sa sestrama ili braćom, ni sa prijateljima, a kamoli roditeljima, htjela sam vidjeti šta će se dogoditi kada se počnemo otvarati. Šta će se desiti ako javno priznamo da, na primjer, kopamo nos. Ili da o drugima mislimo nešto loše. Ili da radimo bilo koju stvar koju radimo, ali nikada ne bismo smjeli reći naglas. Dakle, šta će se desiti ako javno kažemo da smo ljudi.
Problem ovih prostora je visoki intenzitet pasivne agresije koja se provlači kroz sve sfere života. Na primjer, trač. Imamo situaciju koju ne želimo riješiti s osobom s kojom je imamo, pa okrećemo stvari protiv te osobe i pričamo joj iza leđa. U psihologiji je trač jedna od prvih stavki na popisu pasivno-agresivnog ponašanja, a mi mislimo da, tračajući druge, olakšavamo svoju dušu, što ne samo da je daleko od istine, nego odlazi u onu krajnost u kojoj, ako tračem već nismo naškodili onome koga tračamo, činimo sebi nepopravljivu štetu ponavljajući negativnosti od kojih s vremenom počnemo osjećati i fizičke posljedice. A pravo pitanje je zašto se, čak ni kao odrasle osobe, ne možemo suočiti s ljudima i šta je to usađeno u naš kulturološki dnk što nas tjera da ljudima u lice kažemo da s njihovim ponašanjem imamo problem pa umjesto toga idemo, kako se ono kaže – okolo kere pa na mala vrata, dakle zaobilazimo stvaran problem izbjegavajući konflikt samo da bismo razvili još veći konflikt.
Zato sam, kad je postalo evidentno da će tekst postati i knjiga, odlučila igrati na otvorenost. I osim što me, u slučaju osude takvog pristupa, cijelo vrijeme pratilo pitanje Pa šta?, shvatila sam koliko se neki moji svjetonazori mijenjaju. Jer, zaista, pa šta?I kad god me netko suoči s pitanjem zašto bismo otvarali svoju intimu prema svijetu, pomislim kako, recimo, nije problem stavljati fotografije svog djeteta na Fejsbuk, ali je problem reći da kopamo nos. Nije li to paradoksalno? Voljela bih da se oslobodimo tradicije i tabua i da sve te teške stvari počnemo dijeliti i međusobno. Da svi mi postanemo na neki način lidija deduš. Mislim da se tako se razvija zdravije društvo.
Koja je to najgora stvar koja nam se može dogoditi ako počnemo otvoreno govoriti o onome o čemu svi mislimo ili šuškamo ili se pravimo da ne postoji? Kad se otvorimo, stvari se počnu mijenjati. Možda će nas prvo gledati čudno, ali – iskrenost je pola zdravlja. Iskrenost prema čitatelju, autentičnost u pisanju i otvorena komunikacija.
Koliko je teško ljudima da pogledaju unutar sebe i suoče se sa svojim patnjama, traumama i kompleksima s obzirom na to da živimo u društvu koje je sklono prećutkivanju i okretanju glave od problema?
Ljudi su skloni zatomljavati svoje potrebe jer kultura nalaže da, na primjer, jeste pristojno dozvoljavati da budemo kritizirani, ali nije pristojno odgovarati na kritiku. Kako često kažemo, neću se spuštati na taj nivo. I to je sasvim u redu ako smo sposobni nositi se s kritikom na način da je uvažavamo, da je iskoristimo za nadogradnju, da promislimo o kritici kao konstruktu koji možda može utjecati na neki dio naše ličnosti koji bismo mogli promijeniti nabolje. Ali mi kolektivno nismo na to spremni. Zato je potrebna kontinuirana edukacija i rad na sebi.
Kad jednom nešto shvatimo i prihvatimo, možemo to znanje dijeliti dalje. Ali, ako nismo spremni učiti, trpaćemo u sebe sve strahove, sva nezadovoljstva, sve frustracije i nikada se nećemo s njima suočiti jer, da smo se bili spremni suočiti odmah, ne bismo ih natrpali u sebe u prvom redu, zar ne? Međutim, ponekad su patnje izazvane stvarima koje ne možemo kontrolirati. Na primjer rat, zemljotres, bilo koja prirodna nepogoda… Mi smo kolektivno zapravo, a što je opet jedan od kulturoloških paradoksa, skloni raditi slona od buhe, a istovremeno na realne probleme okrenuti glavu. Na primjer, svađaćemo se na Fejsbuku o tome je li Zemlja okrugla i pokušavati dokazivati, a istovremeno preko puta nas živi starica koja je možda prgava i zajedljiva, ali je slaba i ostavlja smeće ispred stana, a mi se nećemo ponuditi iznijeti joj to smeće do kontejnera jer ona možda ne može.
Duboko vjerujem da je puno lakše i ljepše živjeti u miru s drugima, ali prvenstveno moramo naći mir unutar sebe. Bilo da ga tražimo izbjegavanjem nasilnih sadržaja, čitanjem, meditacijom, društveno korisnim radom ili na neki drugi način. Kad smo u miru sa sobom, sva vrata su nam otvorena jer znamo da i kad naiđemo na zid postoji način kako da ga srušimo.
O ženama ste govorili u posebnom odjeljku knjige „U mom kraju“. Kako ste se oslobodili tih lanaca koje nameće okolina, a vrlo često i svijet nas pritišće kroz reklame i razne manipulacije?
Ženski motiv je naglašen kroz cijelu knjigu i ideja kod pisanja je bila da se pozabavim problemima s kojima se suočava suvremena žena, ali i žensko naslijeđe koje smo dobili od svojih roditeljica. „U mom kraju“ opisuje običaje mjesta u kojima sam odrastala, neke kulturološke odrednice i projekcije koje se prenose s koljena na koljeno, a koje baš i ne podliježu protoku vremena, nego ostaju zatvorene u mladosti naših obitelji i interpretiraju se danas isto kao što su se interpretirale i prije sto godina. Pišući o tome, osvijestila sam dosta toga i kod sebe. Koliko me okolina formirala, kako sam uspjela pobjeći nekim stereotipima, kako sam u nekima još uvijek duboko zaglavljena… Pokušavam shvatiti koji su to stereotipi koje još uvijek ne osvještavam, tako da se i dalje oslobađam tih lanaca i mislim da je to cjeloživotni proces u kojem su najvažniji obrazovanje i hrabrost da se ode od kuće i da se vidi svijet, pa da se steknu nova iskustva i znanja koja će nastaviti širiti vidike.
Prema Vašem mišljenju, što je danas potrebno ženama?
Za početak, ne smijemo biti pasivne promatračice. Važno je pokazati da nam nije svejedno, da imamo glas i da ćemo ga puštati bez obzira na posljedice. Važno je biti hrabra. Žalosno je da se danas borimo za prava za koja su se žene u prošlosti već izborile, ali važno je i da znamo tko su žene koje su se borile za prava koja danas imamo, šta su činile i na koji način su to činile. Nikad ne smijemo odustati od sebe, niti kao individualke, niti grupno. Rastužuje me činjenica da se današnje žene nekako povodljivo često podvrgavaju aktualnim trendovima jer se žele dodvoriti muškarcima, ali istovremeno i pokazati drugim ženama svoju „vrijednost“. Moramo čitati, moramo se obrazovati, to nikada ne smije prestati, čak niti kad se ostvarimo kao majke, menadžerice, umjetnice ili u bilo kojoj ulozi koju smo odabrale. Pismenost danas više ne znači znati čitati i pisati slova. Često nailazim na potpuno pogrešna tumačenja tekstova objavljenih na internetskim portalima i vrlo često su komentatorice visoko obrazovane žene. Dakle, pismenost danas znači i kritičko razmišljanje, i odvajanje važnog od nevažnog, i tumačenje, i način komunikacije, i uvažavanje. A prije svega, mislim da se žene moraju čvršće držati skupa.
Više nego ikad svjedočimo pojavama femicida, nećkanju oko uvođenja zakona, a u Vašoj knjizi pominjete situacije koje ishoduju sa „dečko će je ubiti“. Kako to komentarišete i vjerujete li da smo na putu da promijenimo nešto?
Nekoliko trenutaka nakon što sam pročitala Vaša pitanja i počela razmišljati o odgovorima, Jutarnji list je objavio vijest kako je u Tuzli muškarac ubio suprugu i njihovo dvoje male djece na jedan zaista svirep i brutalan način. Vijesti o obiteljskom nasilju me svaki put uznemire i, kako vrijeme prolazi, uznemiruju me svaki put sve više u smislu da se emocionalno sve teže nosim sa činjenicom da oko nas žive ljudi koji su nam susjedi, rođaci, muževi naših prijateljica ili naši muževi koji su sposobni nauditi drugom biću. Kad kažem da me uznemiruju sve više, mislim na to da me bilo kakvo nasilje potpuno izbaci iz ravnoteže, ali zločini u koje su uključena i djeca me jednostavno paraliziraju.
Počnimo prvo od obitelji kao ćelije društva koja nas žene uči da smo podređene muškarcima, jer patrijarhat tako nalaže, jer crkva tako nalaže, jer tradicija tako nalaže i tako dalje. Žene tradicionalno uzimaju prezimena muškaraca (iako se u posljednjih nekoliko godina dešavaju i obratni slučajevi, mada rjeđe), što je samo po sebi na neki način gubitak dijela građanskog identiteta žene, iako je i taj dio identiteta muški, ako prezime nasljeđujemo po ocu. Već samim time podređujemo se nastavku linije koja podrazumijeva da će sin rođen iz veze ili braka biti onaj koji nastavlja lozu, kao da je sama loza presudna za nastavak ljudske vrste, dok kćer rođena iz veze ili braka ne može nastaviti liniju jer po udaji gubi očevo prezime, odnosno – gubi dio imena koji joj zapravo nikad nije ni pripadao. Zatim, krenimo malo od jezika. Žene se udaju. Etimološki, riječ udaja složena je iz prefiksa u i glagola dati koji ima nekoliko jezičnih tumačenja od kojih je jedno uručiti iz ruke u ruku, prepustiti kome što, predati; podati. Kaže se udali smo je, dakle – dali smo je. Sam taj izraz udaja govori mnogo i može podrazumijevati mišljenje da je žena u kući višak i treba je dati.
Zatim, misao koja mi se nameće dok čitam o slučajevima ubojstava ili bilo kakvog obiteljskog nasilja jeste misao o individualnom i kolektivnom psihičkom zdravlju ljudi. Čovjek koji je sposoban učiniti bilo kakvo nasilje nad bilo kojim živim bićem mora u sebi sadržavati neku notu ludila. Kao vegetarijanka, polazim od toga da se u današnje vrijeme niti životinje ne smiju i ne moraju ubijati radi hrane jer nam meso, s obzirom na drastičnu promjenu načina života i nutritivnih potreba u odnosu na naše pećinske pretke, više nije potrebno za preživljavanje. Ali, sve i da uzmemo da je životinje potrebno ubijati zbog hrane, idemo vidjeti zašto smo nasilni prema psima i mačkama na cesti. Zašto naša djeca imaju potrebu zlostavljati životinje. Odakle dolazi ta potreba i od koga djeca uče takvo ponašanje. Zatim, idemo vidjeti šta su roditelji ili praroditelji (bake i djedovi) to pričali svojoj djeci i unucima i šta je to što je dovelo do zlostavljanja. Često se na ovim prostorima kao humoristična anegdota prepričava ona kako se u zapadnim zemljama za djecu govori da spavaju kao anđeli, samo kod nas spavaju kao zaklani. Pritom ne mislim umanjivati bogatstvo jezika, ali mislim da je dobro preispitati neke stvari koje su se ustalile u govoru i koje se, kao mantre, stalno ponavljaju. A kad ponavljamo jedne te iste stvari, naš mozak ih počinje prepoznavati neupitnu datost. Pa bi možda bilo dobro mijenjati jezične navike jer više ne živimo u šumama, ne ubijamo medvjede toljagom i nema hajduka protiv kojih se moramo boriti.
Jedna od tema kojima se u posljednje vrijeme bavim, vezano uz pisanje i svoju dijagnozu anksiozno depresivnog poremećaja, jeste i psihičko zdravlje. Evidentno je da zločini, kao što je ovaj na koji se referiram gore u tekstu, dolaze iz prostora duboke psihičke poremećenosti, ali iskreno mislim i da se takvi zločini, kao i nasilje općenito, mogu spriječiti pravovremenim reagiranjem i liječenjem. Psihičke bolesti se, s napretkom znanosti danas uspješno liječe. Problem je u tome što se o njima ne govori. U manjim sredinama zdravstveni sustav ne omogućava nikakvo, a kamoli adekvatno psihološko ili psihijatrijsko liječenje i ljudi iz tih sredina moraju dolaziti u gradove da bi potražili pomoć, ako uopće prepoznaju da im je pomoć potrebna, zbog tabua koji je, čini se, sve jači, osobe s psihičkim smetnjama se još uvijek stigmatiziraju i sve dok je tome tako, napretka neće biti.I, uz sve pobrojano, tu je i problem zakonodavstva koje ozbiljno zakazuje u zaštiti građana, čiji mehanizmi nisu pravovremeni jer žrtve traže pomoć, ali uvijek postoji negdje neka rupa koja iskače i zbog koje se „ništa ne može učiniti“ sve dok više nema šta da se učini. Zapravo, samo kažnjavanje nasilja je zadnji korak jer se odnosi na liječenje posljedice, dok se na sprječavanju uzroka, nažalost, radi presporo, premalo ili nimalo.
U Vašim knjigama „normalizujete“ sve pojave na ženskom tijelu (akne, PMS, dijeta, želja za slatkišima, seksualnost žene). Treba li i više da govorimo o svim tim nesavršenostima, o menstrualnom siromaštvu, o postporođajnoj depresiji i sličnim problemima? Niko od nas nije „upeglan“ i savršen, bacaju li društvene mreže tu sliku?
Osvrnula bih se, za početak, na termin normalizovanja svih navedenih pojava, budući da njihovo postojanje nije nenormalno. Nenormalna je naša potreba da budemo savršeni. Tu nam potrebu, naravno, nameću javni servisi, Internet, društvene mreže, marketing, farmaceutska industrija, i općenito svaka grana ekonomije i gospodarstva koja na transformaciji iz „ružnog“ u „lijepo“ može profitirati.
Prvenstveno, trebalo bi definirati šta je ružno, a šta je lijepo. Iz te postavke zatim bi možda trebalo vidjeti odakle dolazi ideja ružnoće. Nitko se niti u jednoj od objava koje favoriziraju „ljepotu“ nauštrb „ružnoće“ ne pita na koji način, na primjer, funkcionira dioba stanica, kako se prenose nervni impulsi, na koji to način jetra štiti naš organizam od toksina, kako funkcionira Krebsov ciklus, koji su to mehanizmi koji nas brane od bolesti, odnosno nitko se ne pita zbog čega te funkcije, koje su zaista fantastične i začudne, a dobivamo ih rođenjem i besplatno, dakle – zašto te funkcije nisu same po sebi dovoljne da bi čovjek ili žena za sebe rekli: ja sam predivan ili ja sam predivna.
Začuđujuće je kako o svim tim stvarima učimo već u osnovnoj školi, ali i dalje mislimo kako nije ljepota eto to, već nam ljepotu donose neke kreme, suplementi koji nam najčešće uopće niti ne trebaju, pa onda vjerujemo kako je lijepo imati vretenaste mišiće iako nemamo predispoziciju za takve, ali ne uzimamo u obzir da bi, u najmanju ruku bilo zaista čudno, ako ne i bolesno, kada bismo svi bili na sliku i priliku onog drugog. Tako da, kapitalizam odrađuje dosta dobar posao tjerajući ljude da se manje vole zbog stvari koje su im nametnute kao fizički nedostaci, a istovremeno tjerajući pare u svoj džep pa mi se kroz ideju savršenstva dosta debelo provlači ideologija o stvaranju nad-ljudi, a znamo kojem vremenu pripada i na koji način se sprovodila.
Super je što spominjete menstrualno siromaštvo i posporođajnu depresiju. O menstruaciji se, ako se izuzmu reklame za prodaju uložak i tampona (opet kapitalistički koncept) ne govori. Čak i u reklamama se govori o „onim danima u mjesecu“. Ne kaže se koji su to točno dani, ali svi znamo. Idemo opet poći od jezika kojim se relativizira jedna biološka funkcija bez koje ne bi bilo nasljednika za nastavak loze, ali ipak se o njoj ne govori. To sam tematizirala i u knjizi u kontekstu ženskih reproduktivnih organa. Sramota je reći pička, vagina, pizda, uvijek se tu nalaze neki eufemizmi, ono dolje, ribica, mačkica, pipica… Ono je srednji rod, tako da se jezično čak izbjegava i suočavanje sa ženskim rodom.
Postporođajna depresija se još uvijek tretira kao nepostojeća bolest. Često se govori o histeriji. Postoje ljudi koji i dalje smatraju da je žensko ponašanje vođeno isključivo hormonima. Pritom nitko od osoba koje daju takve izjave ne promišljaju o traumi koju prolaze žensko tijelo i psiha tokom trudnoće i za vrijeme porođaja jer se, dogmatski, trudnoća smatra normalnim stanjem, ali je ona, kad se uzme sveukupnost donošenja novog života na svijet, sve osim toga. I pritom treba biti svjestan da su u tom procesu dogmatizacije žrtve i žene i muškarci jer ako jedna osoba u partnerskom odnosu baca tantrume na drugu osobu, ne može ni ona dugoročno biti sretna u tom odnosu, ma koliko se osjećala superiornijom. Zato opet ponavljam: treba se školovati, treba čitati, treba učiti, treba širiti obzore, ne možemo vječno živjeti u srednjem vijeku.
Koliko su se muško-ženski odnosi danas izmijenili i kako o njima progovarate u knjizi?
Ono o čemu pišem u knjizi „ja se zovem lidija deduš“ zapravo smatram kritičkim osvrtom na društvene mreže koje su omogućile da se odnosi, u odnosu na one na kakve smo navikli iz vremena prije interneta, drastično mijenjaju, a naročito ako govorimo o Tinderu ili sličnim mrežama za upoznavanje. Činjenica jeste da na tim mrežama ima puno toksičnosti jer se mreže ili potpuno pogrešno shvaćaju, ili nema nikakvih kriterija koji bi napravili dobar filter za pristup takvim mrežama. I to je opet jedna kapitalistička zamka. Dejting sajtovi koncipirani su tako da se s jedne strane ekrana nalazi osoba koja traži osobu istog ili suprotnog spola i da se, s druge strane ekrana, nalazi isto jedna takva osoba. Mi, međutim, uopće ne znamo tko je osoba koja se krije iza identiteta kojim se predstavlja. Kada radite registraciju na bilo kojoj od tih mreža, aplikacija će tražiti da stavite nekoliko svojih fotografija, napišete svoje ime, svoju dob, spol, interesnu skupinu, da im date svoj broj mobitela i napišete datum i godinu rođenja. Međutim, godina i datum rođenja mogu biti neistiniti, bitno je da ste punoljetni. U jednom trenutku će vas aplikacija tražiti i fotografiju iz real time-a, kako bi bot potvrdio da vaše lice odgovara onome na fotografijama. Kad to učinite, ušli ste u mrežu, a onda možete izmijeniti sve fotografije, dati novo ime i prezime, ili samo ime, napisati da imate 47 godina čak i kad je evidentno da imate 67, ili napisati da se zovete Artuditu. Da se mene pita, za ulaz u mreže za upoznavanje partnera trebalo bi dati otisak prsta koji je povezan direktno s policijskom bazom ličnih podataka pa da vidimo onda tko će se onda lažno predstavljati. Međutim, time bismo izbrisali i ovo malo ljudskosti koja se lagano topi s razvojem informatičkih tehnologija pa ipak igramo na još kakvo-takvo poštenje, što nas često puno i košta.
Stvar je u tome da se, iza lažnih identiteta, skrivaju svakakvi ljudi, a kuda to može odvesti govori i jedan Netflixov dokumentarac o muškarcu koji je preko mreže upoznavao žene za zabavu i pljačkao ih. Jesu li one za to krive? Možda jednim dijelom jesu, onim naivnim dijelom kojim su povjerovale da su upoznale idiličnog muškarca. Ali biti naivan i dalje nije kriminalno djelo, dok pljačka jeste. I naravno, ne mislim da varaju samo muškarci, varaju svi. Ja sam pisala o muškarcima jer su oni tada bili moja ciljana skupina. Sve je počelo kao jedan mali društveni eksperiment jer sam, u fazi kad sam prvi put napravila profil na Tinderu, imala u planu pisanje teksta koji bi se dijelom oslanjao na upoznavanje preko dejting sajtova. Mijenjala sam čak i identitet, predstavljala se kao muškarac, dopisivala se sa ženama jer sam htjela ući u problem iz obje perspektive. U okviru tog projektića, u trenutku kad sam se već intenzivno dopisivala s muškarcem srednjih godina, otvorila sam još jedan profil, što je također moguće – niti jedna od mreža vas ne sprječava da otvorite koliko god profila pod koliko god identiteta želite jer je čovjek ipak još uvijek pametniji od botova. Tim sam putem saznala da je moj dopisivač zapravo zainteresiran za otvorene čitčetove i vezice, iako se meni zaklinjao na vječnost. Dakle, prostora za manipulaciju ima napretek, pitanje je samo našeg poštenja i onog ljudskog u nama koje ćemo (ili nećemo) upotrijebiti da nam odnosi budu bolji.
U tom dijelu, dakle, ima dosta toksičnosti, ali ono što smatram toksičnim je i odnos okoline prema nama koji sudjelujemo na takvim mrežama. Iako same mreže za upoznavanje, iz gore navedenih razloga, ne smatram osobito zdravima, mislim da je jako teško kad, uz sve nevolje koje tamo proživljavamo, još dodatno naiđemo na izrazito negodovanje bliskih osoba ili čak osudu. Zar nije dovoljno teško to što želimo naći partnera, ali ne možemo? Osuda okoline samo dolijeva petrolej na ranu. Naravno, tu bi se sad opet moglo postaviti i pitanje zašto nam je život uvjetovan partnerstvom, je li naša sreća zaista ovisna o toj našoj drugoj, „boljoj“ polovici, možemo li prvo upoznati sebe pa razmišljati o upoznavanju drugoga, i tako dalje, tu već možda ulazimo u obrazac na koji smo navikli. Ako govorim o sebi, kroz život sam bila u periodima veze i u periodima samoće i shvatila sam da je jedno i drugo dobro.
Samoća se danas također stigmatizira, na primjer – samci više plaćaju ljetovanje jer ne postoje sobe sa samo jednim krevetom, teror obiteljske sreće susrećemo svake godine oko zimskih praznika, ali zaista iskreno mislim da bi svaki čovjek trebao i morao provesti jedan dio života sam – putovati sam, živjeti sam, educirati se sam jer samoća, koliko god ponekad zna biti teška, pročišćava. Čak mislim, i ovo će možda zvučati malo mazohistički, da je onaj moment kad ti je u samoći najteže zapravo moment kad najviše učiš o sebi. Možda se nikada i nećemo upoznati do kraja, ali sam rad na tome donosi bezgraničnu slobodu jer kad čovjek nauči biti sam, prestaje biti usamljen.
Jeste li se susretali sa nasiljem i šta se dešavalo? Šta biste voljeli da ste znali prije toga?
S nasiljem se susrećem cijelog života, ali i tu možemo napraviti određenu kategorizaciju. Za mene je nasilje svaka, čak i najmanja, agresija usmjerena prema drugome. Na primjer, svakodnevno se u prometu susrećemo s agresivnim vozačima koji pretječu bez žmigavca, pokazuju srednji prst, trube na semaforu ako ne krenete odmah na zeleno, i slično. Nasilje je kad vam vozač autobusa zatvori vrata pred nosom, a prethodno vas gleda kako trčite da biste stigli uhvatiti vezu. Nasilje je kad vam kolega ili kolegica na poslu ujutro bez pardona očita bukvicu zbog toga jer ste jučer zaboravili njegovu registraciju upisati u aplikaciju koja mu omogućava izlaz iz garaže. Nasilje prema životinjama kojem svjedočimo samo ako pogledamo udruge koje se bave zbrinjavanjem uličnih pasa i mačaka. Poslovi koje radimo najčešće donose veliki stres, koji je sam po sebi nasilje. Sve što nam povećava razinu kortizola, na primjer, je nasilje. Međutim, naši mehanizmi su podešeni tako da mnoge od tih stvari smatramo normalnima, dok se nasiljem uglavnom još uvijek smatraju slučajevi u kojima netko nekoga istuče, kada partner ubije partnericu, kada tučemo djecu, dakle – fizičko nasilje.
Tokom svog života, ako izuzmem rat, doživljavala sam i susretala se s različitim oblicima nasilja. Vrlo često i s emocionalnim nasiljem, od strane roditelja. Pamtim, recimo, nasilje u vrtiću koje su vršili i vršnjaci jedni nad drugima i tete nad djecom. Doživljavala sam verbalno i fizičko nasilje od bliskih članova obitelji. Ja sam generacija u kojoj su batine bile normalne. Ali, šutnja je također nasilje, pasivno. Kažnjavanje šutnjom jer nešto nismo napravili kako treba. Onda, na primjer, kada se netko stavlja u ulogu žrtve, to je također nasilje. Uloga žrtve je kod nas česta, a o njoj se malo ili nikoliko govori. Najčešće su žrtve žene čiji životni ciljevi nisu ispunjeni pa s godinama dolaze u dob kada počnu shvaćati kako su „protraćile“ život na obitelj, a za njih nije ostalo ništa. Istovremeno, nisu poduzimale ništa za sebe jer su mislile da se podastiranje pred obitelj podrazumijeva.
Žene bi trebale shvatiti da nisu krpe, ni kuhače, ni tepisi, ni zavjese. U današnje vrijeme postoji toliko mogućnosti educiranja, na bilo kojem polju, treba se samo malo odvojiti od mentaliteta koji nam govori gdje nam je mjesto. Ili na primjer slučaj s brigom o zdravlju. Danas zaista imamo bezbroj mogućnosti za, na primjer, neki oblik tjelovježbe, ali je i dalje prisutna inercija. Često slušam žene koje kronično nešto boli, ali uporno pronalaze izgovore zašto ne bi krenule na, npr., plivanje, u teretanu, pa čak i besplatno – u šetnju. A izgovor se redovito oslanja na to da na prvo mjesto dolaze muž i djeca, posao i, na kraju dana im ne ostane ni motivacije ni volje da naprave nešto za sebe. Dakle, nije stvar u mogućnostima, nego u mentalitetu. Tako da, osim eksternaliziranog nasilja, imamo i to internalizirano, stavljanje u poziciju nemoći što se u kasnijoj dobi ispoljava kao nezadovoljstvo, zamjeranje, i iz čega proizlaze različiti konflikti.
Naravno, do nekih spoznaja se može doći samo kad ti „pukne film“, kako kažemo. Pukne ti film i ti kreneš u paljbu, ali kad ti pukne film najčešće bude već kasno, naročito ako ti film pukne u šezdesetoj. Doduše, ja lično mislim da je bolje da ti pukne film i u šezdesetoj nego nikad, jer se u bilo kojoj životnoj dobi stvari mogu promijeniti u tvoju korist. Ali, nekim ljudima tada već zdravlje bude ozbiljno ugroženo i zbog toga niti ne mogu poduzimati nove početke, sve i da hoće.
Osobno, u vrijeme kada sam proživljavala agresiju od strane obitelji, bila sam mlada i neke stvari su bile dosta mutne. Mnoge spoznaje sam stekla tek kasnije, radeći na tome da prevaziđem traumu koju sam doživjela kroz tu agresiju. Još uvijek se od toga oporavljam, ali napredak postoji. Ako me pitate šta bih rekla osobama koje su izložene agresiji na bilo koji način, rekla bih im samo da zadrže svoj integritet. Da se educiraju, da čitaju, ako im je potrebna psihološka pomoć da je svakako potraže, ako nemaju novaca za psihologa, neka vide mogućnosti javnog zdravstva, ili neka traže literaturu ili traže druge sadržaje u kojima stručnjaci govore o iskustvima s nasiljem i kako se od njega obraniti. Sve ovo bih i sama voljela da sam znala ili da mi je netko mogao ukazati na to da pomoć postoji, ali najčešće ne vidimo šumu od drveta, pa uporno stojimo pred njim i lupamo glavom. Mislim da sreća prati hrabre i da se možemo i trebamo međusobno podržavati u jednakoj mjeri u kojoj možemo i individualno tražiti pomoć, a ona zaista postoji na svakom koraku.
Rođeni ste u Banjaluci. Kakve vas uspomene vežu za ovaj grad? Kada ste morali da odete?
Rođena sam u Banjaluci, ali nikad nisam živjela u Banjaluci i često me predstavljaju kao da dolazim iz Banjaluke, što ne može biti dalje od istine. Moj je otac bio vojno lice, oficir JNA i s tri godine ja sam već počela živjeti u Sarajevu, gdje je on dobio angažman kao muzičar u vojnom orkestru pa smo preselili.
Ponekad mi u pamćenju iskoče mutne slike Kastela, gdje me tata vjerojatno vodio na ljuljačke i klackalice, ali nisu to neke čvrste uspomene. Imam i fleševe na stan u kojem smo stanovali, na adresi Duška Košćice, ali sve je to jako labilno.
Koliko vam znači prisustvo na Festivalu književnosti „Imperativ“ i uprizorenje Lidije Deduš?
Mnogo mi znači, naravno. Znači mi i iz kuta metaforičkog zatvaranja kruga, da mi se u gradu gdje sam rođena događa nešto jako važno. Imperativ pratim već nekoliko godina i na neki način mi je poziv na sudjelovanje.
A uprizorenje lidije… Najiskrenije, jedva čekam to da vidim! Mislim da je to tekst s kojim se ne može pogriješiti. Kad smo Monika Herceg i ja uređivale knjigu, nekako sam polako shvaćala da se taj tekst može iskoristiti i kao dramski, ali nisam razmišljala o tome hoće li ostati samo na knjizi ili će se preliti u druge vidove umjetnosti. Mogu ga zamisliti i kao komediju i kao tragediju, ali više kao komediju jer zaista mislim da to jeste jedan komičan tekst, o komičnim situacijama, s komičnim lirskim subjektom koja uporno uči kako držati glavu iznad vode, uporno se davljucka, uporno shvaća koliko život s godinama postaje teži i uporno ne želi pokleknuti nego čuva svoje unutarnje dijete ili kako god nazvali taj glas koji je vodi uporno i stalno samo prema svjetlu. A tekst knjige jeste vrlo intiman i utoliko se više veselim interpretaciji iz drugog kuta jer želim vidjeti kako će se lidija deduš nositi sa životom kad iskorači iz okvira knjige i uđe u našu stvarnost.
Spremate li neku novu knjigu ili neka druga iznenađenja?
Spremam, i knjigu i iznenađenje, ali to je sve što ću o tome zasad reći.
NAJNOVIJE IZ RUBRIKE
PORUKA HELEZU: Dalje ruke od Srpske
DALJE ruke od Republike Srpske. Dijeliti možete samo po drugom entitetu, a Srpsku neće niko rasparčati. Poruke su koje i danas Zukanu Helezu stižu iz Srpske.
„ŽELIM IM DUG ZAJEDNIČKI ŽIVOT“: Dodik sa patrijarhom Porfirijem na vjenčanju Katarine i Vasilija Perića
PREDSJEDNIK Republike Srpske Milorad Dodik prisustvovao je danas u Beogradu, zajedno sa Njegovom svetošću patrijarhom srpskim Porfirijem, vjenčanju Katarine i Vasilija Perića.
„ČULI SMO KRIK MALIŠANA“: Dječak (11) koji je pao sa 3 metra visine u vještačkoj komi
DJEČAK (11) koji je sinoć oko 21.10 pao sa tvrđave Kalemegdan, trenutno se nalazi u vještačkoj komi u Urgentnom centru.
ODLUČENO: SDS pod ovim nazivom ide na izbore
SRPSKA demokratska stranka (SDS) na lokalne izbore u oktobru izlazi pod imenom “SDS-Volja naroda”, odlučio je danas Glavni odbor stranke.
MLADIĆI „UKRSTILI“ SVOJE KOSE: Srbi iz Krajine, Hercegovine i Crne Gore tradicijom i okupljanjem čuvaju zavičaj (FOTO)
SRBI iz Krajine, Hercegovine i u manjem procentu iz Crne Gore, prema nekim procjenama, čine natpolovičnu većinu stanovništa u Vojvodini i zato je od ključne važnosti da se okupljaju i čuvaju tradiciju i identite, izjavila je predsjednica Savez krajiških udruženja iz Novog Sada Ranka Srdić Milić.
KUDA IDE OVAJ SVIJET? Stan u Sarajevu iz 1938. prodaje se za skoro 800.000 KM
ZANIMLJIV oglas objavljen je danas na jednoj kupoprodajnoj stranici, a to je da se stan od 118 kvadarata u samom centru Sarajeva, izgrađen davne 1938. godine, prodaje za nevjerovatnih 790 hiljada KM.
PRIPREMITE SE: Stiže toplotni talas, temperature narednih dana do 37 stepeni
U REPUBLICI Srpskoj narednih dana očekuju se veoma visoke temperature vazduha, do 37 stepeni Celzijusovih.
„NAJSTRAŠNIJE IH PONIŽAVA“ Đajić od Stanivukovića traži da plaća punu cijenu boravka djece u privatnim vrtićima
PREDSJEDNIK Gradskog odbora SNSD-a Banjaluka Vlado Đajić zatražio je o gradonačelnika Draška Stanivukovića da od 1. jula plaća punu cijenu boravka djece i u privatnim vrtićima.
VELIKI DAN ZA VJERNIKE: Vladika Sergije osveštao obnovljeni hram kod Ključa
NJEGOVO preosveštenstvo episkop bihaćko-petrovački Sergije osveštao je danas obnovljeni Hram Silaska Svetog Duha na apostole u Kopjenici kod Ključa i pomolio da se srpski narod umnoži na ovim opustjelim prostorima.
ZAŠTO RADNICI BJEŽE IZ BiH? Njemačka nudi uslove o kojima mi možemo samo sanjati, evo i koje
S PLATAMA koje nude poslodavci u BiH teško da se može preživjeti mjesec, a hranu plaćamo koliko i stanovnici bogatih zapadnih zemalja.
19:48 PORUKA HELEZU: Dalje ruke od Srpske
DALJE ruke od Republike Srpske. Dijeliti možete samo po drugom entitetu, a Srpsku neće niko rasparčati. Poruke su koje i danas Zukanu Helezu stižu iz Srpske.
22:04 „NAMJERNO JE PALIO“ Srpskom povratniku zapaljan autobomil ispred kuće (VIDEO)
NAVRŠILE su 32 godine su od pogroma Srba iz Mostara i doline rijeke Neretve. Ni danas, kao da za njih nema mjesta u ovom hercegovačkom gradu. Povratniku Dragu Ruparu, prije dvije večeri, u mostarskom naselju Hodbina zapaljen je automobil ispred porodične kuće. O svemu je obaviještena policija.
Vremenska prognoza
Sarajevo
Banja Luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Kursna lista
0 PORUKA HELEZU: Dalje ruke od Srpske
DALJE ruke od Republike Srpske. Dijeliti možete samo po drugom entitetu, a Srpsku neće niko rasparčati. Poruke su koje i danas Zukanu Helezu stižu iz Srpske.
0 ZABORAVILA NA SUKOBE SA CECOM: Dragana Mirković se javno obratila Anastasiji Gudelj – imala najljepše riječi (FOTO)
DRAGANA Mirković i Ceca Ražnatović decenijama unazad uspješno grade svoje muzičke karijere.
Komentari (0)